U ovo vrijeme adventa uvijek se ponovno otvara rasprava o božićnim drvcima. Pravo ili plastično? Ima stavova i za i protiv, te bi zaista najekološkije bilo da se naprosto od te tradicije odustane. Naravno, utopija.
No, važno je znati da to uopće nije šumarski problem. Naime, sva božićna drvca se zapravo proizvode na njivama, a ne u šumama. U Hrvatskoj se godišnje proizvedu stotine tisuća stabala. Ako ona rastu, da pojednostavimo, prosječno 10 godina, znači da ovog trenutka u ovoj zemlji raste, diše, proizvodi kisik, pročišćava zrak i vodu milijun mladih i živahnih stabalca.
Može se argumentirati i da, kad bi ovog časa prestali kititi božićna drvca, nitko ne bi posadio i uzgajao te milijune biljaka. Izgubili bi i tu proizvodnju kisika i djelatnost za znatan broj ljudi. I nenadomjestivi miris prave jelke za Božić!
Ujedno, jako je važna razlika u tzv. ugljičnom otisku između živih i umjetnih drvaca. Prirodna drvca imaju 3,5 kilograma CO2 (ako ih se iskoristi kao energent), odnosno 16 kg CO2 u slučaju dekompozicije na odlagalištu otpada, dok umjetna drvca imaju ugljični otisak 40 kilograma CO2. Umjetna su prema tome prihvatljivija jedino ako se koriste više od 12 godina i zbrinu na okolišno pogodan način. (PROMO HRVATSKE ŠUME)
