Bitka za herojski grad Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga koja je trajala od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara te brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitki je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Iako je ona bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, bila je to i pobjeda koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da se smatra kao ključni trenutak u Domovinskom ratu, bila je to i pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

Stanje u istočnoj Slavoniji pogoršavalo se već od 9. travnja 1991. godine. Dokmanović je u dramatičnom pismu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu istaknuo “da je trenutno stanje u Vukovaru veoma kritično i da prijeti kako će svakog trenutka eskalirati u međuetnički sukob s mogućim trajnim, tragičnim i nepredvidivim posljedicama, što je posebno naglašeno sve učestalijim naoružavanjem civilnog stanovništva koje se nastavlja i koje stvara atmosferu straha i potpunog odsustva povjerenja stanovništva u bilo koju Vladinu instituciju”. U noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine dvije policijske ophodnje su se zaustavile na ulazu u Borovo Selo. Prema nekim informacijama trebale su skinuti srpsku zastavu izvješenu na ulazu kada je na njih otvorena vatra iz prvih neosvijetljenih kuća. Dvojica lakše ranjenih policajaca su pobjegla, a dvojica su zarobljena. Sljedeći dan ujutro Vukašin Šoškočanin, vođa SDS-a, najprije je negirao incident, a zatim je rekao kako su policajci zarobljeni jer su pucali na Srbe civile. Prema dogovoru policajci iz Vinkovaca krenuli su po zarobljene kolege. Čim su ušli u selo, na njih je otvorena vatra iz kuća i s krovova. Imali su nekoliko mrtvih i ranjenih te su pozvali pomoć. Policija iz Osijeka je zaustavljena na barikadi, a policajci iz Vinkovaca ušli su u selo. Tada nastupa JNA iz Dalja te 7 oklopnjaka 12. proleterske mehanizirane brigade razdvaja “sukobljene strane”. Poginulo je 12 policajaca, a tijela nekih od njih bila su masakrirana. Nakon sukoba u Borovom Selu, kratkotrajnog rata u Sloveniji te pada Baranje, snage JNA su konačno razmještene za rat.

Ovo je samo jedna od analiza događaja koji treba pamtiti. Neka imena onih koji su na bilo koji način htjeli obraniti Vukovar od agresora, poznata su, ali ima puno onih čija se imena rijetko ili skoro nikako ne spominju.

U Vukovar su pristizali branitelji iz cijele Hrvatske, pa tako i iz naše županije. Jedan od njih koji je u Vukovar stigao u lipnju 1991. godine bio je i hrvatski branitelj iz Orahovice Miroslav Tot, koji je tada imao 26 godina.

POČETCI

Vukovarskoj policijskoj postaji priključio sam se u drugoj skupini gdje je bilo raspoređeno oko 60 mladih policajaca na ispomoć, a sa mnom su tada također došli dečki iz Varaždina, Međimurja, Krapine i Zagreba, jer je tada policijska postaja u Vukovaru bila znatno osiromašena s ljudstvom. Vukovarska policija kao postaja bila je u sastavu PU Vinkovci i imala je obavezu zaštite građana i imovine, jer je neposluh srpskog stanovništva prema hrvatskom narodu, ali i prema hrvatskoj instituciji bio na vrhuncu, što je dodatno otežavalo naš rad u policijskoj postaju i Vukovaru. Pripadnici srpske nacionalnosti naoružani od JNA u okolnim selima vukovarske općine započeli su svoju glasovitu “balvan revoluciju”. Blokada prometnica i magistrale, neovlašteno zaustavljanje i zadržavanje nesrpskog stanovništva, pljačke i premlaćivanja postajali su vukovarska svakodnevnica. Građani su svakodnevno prijavljivali mnoštvo kaznenih djela koje je policijska postaja u Vukovaru uredno odradila i procesuirala.

S obzirom da je, kako sam naveo, vukovarska policijska postaja u tom razdoblju bila osiromašena s ljudstvom i danonoćno se radilo u vrlo teškim uvjetima, morali smo obavljati svoju temeljnu zadaću – zaštitu građana i imovine, ali također smo se i užurbano pripremali za mogućnost ratne eskalacije koje su prijetile Vukovaru i ostalim dijelovima Republike Hrvatske, u što je spadalo i prikupljanje informacija o aktivnostima neprijatelja i o općem stanju sigurnosti.

Također u početku ratnih operacija na Vukovar cjelokupni sastav policijske postaje Vukovar bio je na prvoj crti obrane – sve do formiranja hrvatske vojske u rujnu, odnosno Zbora narodne garde, tako da početkom rujna po zapovjedi prelazim raditi u Zbor narodne garde u Valpovo.

 ZAROBLJENIŠTVO 

Kao pripadnik Zbora narodne garde 1. listopada 1991. godine bio sam zarobljen u Torjancima na Karauli i u logoru sam bio 71 dan. Nakon zarobljavanja u istočnoj Slavoniji kod sela Torjanaca, završio sam u Begejcima, gdje sam preživio batinanje i maltretiranje, a potom sam bio prebačen u Vojno-istražni zatvor u Beograd. Na slobodu sam pušten nakon dva i pol mjeseca kada je organizirana razmjena na aerodromu Pleso u Zagrebu zajedno s dr. Vesnom Bosanac, dr. Đurom Gnjavrom i drugima. Nakon toga ponovno sam se priključio hrvatskoj vojsci i to u pričuvni sastav 107. brigade, a u prosincu 1992. godine prelazim u 5. GBR i ostajem ovdje do umirovljenja.

EPILOG

To je bila osobna, ali i patnja drugih ljudi, meni poznatih i nepoznatih. To je ostalo zapisano negdje duboko u meni, u osobnom iskustvu, kao trauma, kao rana koja je zacijelila, ali je ostao ožiljak, neizbrisiv do unuka i praunuka. Ljudska patnja je nenadoknadiva, ona se ne može popraviti, ne može se ni na koji način nadoknaditi ono što je čovjek propatio u srpskom koncentracijskom logoru. Tijekom rata nisam imao toliko vremena za razmišljanje o tome jer je bilo važnije od svega sačuvati svoju glavu i glavu ljudi koji su oko mene, jer to nije bio rat na livadi kao kada smo se kao klinci igrali, to je bio rat u mojoj ulici, u mojem kvartu i u mojem dvorištu.

Danas, nakon toliko godina, sjećam se i često razmišljam o logoru. Dok sam bio u logoru, samo sam razmišljao kada ću okončati taj svoj jadni život, od gladi i čestih upada nisam mogao spavati, a kamoli razmišljati o nečemu drugom – tog važnog dijela ratnog puta i stradanja prisjetio se hrvatski branitelj iz Orahovice Miroslav Tot.

(www.icv.hr, bs)