Prošle nedjelje, 20. rujna, završena je humanitarna utrka “Mliječna staza 2020.” pod organizacijom UNICEF-a koja je bila namijenjena djeci s teškoćama u razvoju.

Tijekom šesnaest dana utrke, koja se ove godine održavala virtualno zbog loše situacije uzrokovane koronavirusom, prijeđeno je više od 367 tisuća kilometara, a u tri mjeseca koliko je trajao projekt uspjelo se prikupiti 1,2 milijuna kuna koji će biti uloženi u opremanje senzornih soba i edukaciju stručnjaka.  U navedenoj akciji sudjelovalo je 7210 osoba od kojih je čak 970 djece, 21 udruga, 58 tvrtki te 50-ak osoba iz javnog života.

Svoje mjesto među navedenim sudionicima pronašao je i bračni par Šajatović, Biljana i Nebojša. S njima, njihovom djevojčicom Milom i cjelokupnom situacijom upoznali smo se prije nekoliko godina, stoga se ne treba puno pitati koji je bio razlog uključivanja u ovu humanitarnu utrku.

– Mi smo inače dosta aktivna obitelj i jako volimo pomagati drugima, pogotovo kad su u pitanju djeca. Osjećaj je zaista veliko zadovoljstvo i ponos jer smo uspjeli održati riječ koju smo dali Mili da nećemo odustati i da ćemo skupiti što više kilometara. Biti ću iskrena, nismo puno mislili što i kako, već smo si dali za cilj dati sve od sebe i skupiti što više kilometara. Bilo je perioda u vožnji kad si već baš umoran, ali onda se sjetiš zašto to radiš pa nastaviš još jače – priznala nam je Biljana.

Biljana i Nebojša uspjeli su prikupiti zaista zadivljujuću brojku kilometara, njih točno 2013.1 i to u svega dva tjedna! Nevjerovatno, zar ne? Za to je bilo potrebno malo organizacije, ali uz veliku volju, ništa nije problem.

– Naši dani bili su uobičajeni, samo što su u tih dva tjedna bili više uključeni moji roditelji, mama, tata i sestre, najviše u čuvanju i igri s djecom. Kako suprug radi ujutro, svaki dan sam sama odvozila jednu jutarnju rutu, šetala se s klincima te smo tako skupljali kilometre. Sa suprugom sam odvozila jednu rutu poslijepodne, tako da smo dnevno znali skupiti i oko 90 kilometara. Još smo više bili aktivni vikendom budući da smo većinu stvari koje smo obavljali autom ta dva tjedna obavljali hodanjem ili vožnjom biciklom. Obišli smo tako dobar dio naše županije: Lukač, Gradinu, Pčelić, Rezovac, Sveti Đurađ, Podgorje, Križnicu, Starogradački Marof, Pitomaču, Otrovanec, Vukosavljevicu, Cabunu, Višnjicu… bilo je tu još jako puno mjesta – dodala je.

Uz veliku kilometražu koju su prikupili samostalno, iza sebe su imali i odličan tim, MM Trening – Mario Mlinarić, koji je u konkurenciji s ostalim timovima prikupio najviše kilometara. Najvažnije od svega, bila je to skupina u kojoj su svi davali svoj maksimum za humanitarne svrhe.

– Naš tim je bio skupina jako divnih i humanitarnih ljudi koji su izuzetno aktivni i žele pomoći. Neke osobe koje su također bile u našem timu poznajemo virtualno i čujemo se na dnevnoj bazi putem naše Facebook grupe gdje razmjenjujemo brojna iskustva. U grupi ima i naših Virovitičana koje znam od prije, a i tijekom same akcije u aplikaciji za unos kilometara imali smo chat te smo i putem toga razmjenjivali poruke i međusobno se podržavali.

Kao što smo već i spomenuli u tekstu, Biljana je u ovu akciju krenula sa svojim suprugom Nebojšom. Tu se još jednom pokazala točnom izreka “u dvoje je lakše” budući da uz bezrezervnu podršku i međusobno poticanje nema tog cilja koji se ne može ostvariti, pa čak i onda kada nam dođe onaj neizbježni teži životni period, kada stvari nisu onakve kakve bi možda htjeli da budu.

– Naša Teta Ljilja napisala je ovaj komentar na moju objavu za ”Mliječnu stazu”: Bravo Biljac, bravo Nebojša i kako kaže Vatra u pjesmi “nismo slučajan odabir” i fakat niste, vama je Mila došla ciljanim odabirom jer je znala da će s vama dobiti tu radost i snagu života”. Mi smo jednostavno toliko slični u nekim stvarima, a opet toliko različiti. On je jako smiren i kad sam ja već lagano počinjala kukati smirivao me je, dok sam ja s druge strane ona koja je glasna i koja nas je kroz navijanje za sve mališane sam nas tjerala dalje – rekla nam je.

Naravno, sav novac prikupljen ovom humanitarnom akcijom bit će proslijeđen onima kojima je i namijenjen, djeci s teškoćama u razvoju. Kako nam je istaknula naša sugovornica, rana intervencija izuzetno je bitna i s njom je potrebno krenuti što ranije. Oprema koja je potrebna izuzetno je skupa, a činjenica je da dio općina i gradova nemaju dovoljna financijska sredstva kako bi si ih priuštili, niti mogu obnoviti postojeće senzorske sobe.

Za kraj ove priče upitali smo i za našu hrabru sugrađanku Milu kojoj je, podsjetimo, krajem 2017. godine odobrena Spinraza, ali i što bi bilo dobro promijeniti kako bi se situacija mogla olakšati što je više moguće.

– Mila je dobro, prima spinrazu i progresija bolesti je za sad zaustavljena. Ima tu dosta stvari koje bi ja i većina roditelje djece s posebnim potrebama promijenili. Jedna od stvari je da roditelji njegovatelji primaju plaću, a ne naknadu, da nam terapije budu dostupnije… Ima tu zapravo puno stvari koje treba promijeniti, ali prvo i osnovno da svako dijete bude sretno i zadovoljno, bilo ono bolesno ili zdravo. Morate mu dati puno ljubavi, pažnje i radosti da ono raste uz sretnu i zadovoljnu obitelj, jer će uz to i samo dijete biti sretno- zaključila je.

Ova kratka priča zasigurno može poslužiti kao primjer, kao podrška ostalima koji se nalaze u sličnoj, ali i u drugim životnim situacijama. Sve što možete, radite u dvoje, jer tako je ipak najlakše. Jedino što nam preostaje dodati za kraj je poželjeti sreću malenoj Mili, ali i cijeloj njezinoj obitelji!

(www.icv.hr, mra, mlijecnastaza.hr)