“Dobar dan, gdje da stavim ljestve? Dečki, što vam treba iz kombija? Dovezla sam građu, mogu li pokupiti ove kante i vreće?” To su neke od najčešćih rečenica koje na gradilištima diljem naše županije svaki radni dan izgovori Marina Blažičević iz Virovitice, studentica građevinarstva i zasad jedina žena na našem području u isključivo “muškom poslu” – krovopokrivača.

Marina je na poslu pomoćne radnice u tvrtki Krovopokrivač Lukač d.o.o. već drugo ljeto. Gdje god da se pojavi – neovisno je li riječ o velikom gradilištu poput crkve, dvorane ili malom poput obiteljskih kuća – odmah je atrakcija.

– Jedan dan vozili smo neku građu iz Slatine i poslao sam Marinu s vozilom. U roku od samo nekoliko sati do mene je stigla fotografija na kojoj ona slaže i vozi grede. Fotografirali su je i poslali mi.

Svima je zanimljivo što imamo ženu u ekipi, svi se tomu čude. Na jednom simpoziju Hrvatske udruge krovopokrivača kolege su se hvalile: mi imamo radnika odavde, iz ove zemlje, iz one zemlje.

Mi smo na to samo rekli: dobro. Mi imamo ženu. I tada je nastao tajac, a nakon toga je uslijedilo stotinu pitanja – simpatično kaže Zlatko Lukač, Marinin poslodavac i vlasnik obrta s 20 zaposlenika koji se bave zahtjevnim i izazovnim poslom diljem Hrvatske.

Na Marinu su svi ponosni: na njenu otvorenost, marljivost, što je pravi dio ekipe te što, kako kaže i njen šef, radi sve, „osim baš onih najtežih poslova.“

ČEKIĆ NAJDRAŽI POKLON

A otkud Marina u svijetu miješalica, greda, bušilica, crijepova, lopata, betona?
Ova studentica prve godine Građevinskog fakulteta u Osijeku znala je da nakon završene Klasične katoličke gimnazije s pravom javnosti u Virovitici ne želi biti roditeljima na teret, već da će odmah potražiti posao.

Prvo je upisala matematiku, no put ju je preusmjerio u građevinu. Danas je stipendistica Grada Virovitice u deficitarnom zanimanju, a u budućnosti se vidi kao inženjerka u ovom poslu kojim ljeti putem Studentskog servisa zarađuje za život.

– Volim raditi, želim raditi i znala sam da ljeti neću sjediti prekriženih ruku. Kada sam kretala na fakultet, znala sam da će mi roditelji morati plaćati stanarinu, da sa studijem dolaze razni troškovi i da nam svaka kuna treba – priča ova nesuđena matematičarka, danas s čekićem u ruci. Ovaj koristan poklon dobila je od dečkovog oca, i to je jedna od stvari od koje se ne odvaja.

– Prvo sam radila u sezoni na moru, a onda sam zamolila prijatelja da kaže koju lijepu riječ svom ocu, gospodinu Zlatku, da me makar uzme na praksu. Htjela sam, naravno, nešto i zaraditi, ali više da se konkretno upoznam s poslom kojim ću se baviti cijeli život – dovikuje nam Marina dok s lakoćom prelazi preko vrućeg lima na novom krovu obiteljske kuće.

foto. privatni arhiv

ZNAJU SE GRANICE

Približava nam se, slaže crijep u redove.

– I, mogu vam reći, bila je to dobra odluka. Posao je težak, uistinu fizički zahtjevan, ali uz sve to mnogo sam i naučila. Hvala šefu što je širokih vidika i što mi je dao priliku da radim. Hvala i dečkima koji su me vrlo brzo prihvatili. Ima puno zafrkancije i na moj i na njihov račun, ali već prvi dan podvukli smo crtu. Zna se što se smije reći, a što ne – iskrena je naša sugovornica.

Vani je žega, a ona u službenom kombinezonu i teškim radnim cipelama, s kacigom na glavi, ide preko rogova. Kaciga joj, doduše, čuva glavu od ozljeda, ali ne i od vrućine, kao što joj i rukavice štite prste od boje, čavala i špranji, ali ne i od žuljeva.

– Na fine nokte mogu zaboraviti, kao i na frizuru, ali to me ne smeta. Najviše volim ležerno, pa i kad dođem kući s posla biciklom, iz radnog kombinezona najradije uskočim opet u „običan“ kombinezon ili tako nešto udobno.

Nosim i haljine i visoke pete kad izlazim van. Tada me malo tko može prepoznati u odnosu na onu curu koja prljava i prašna stoji na krovu ili vozi grede, fosne i vreće s cementom kamiončićem pet dana u tjednu – vedro kaže Marina.

U slobodno vrijeme posvećuje se glazbi – prije je bila i članica HPD-a „Rodoljub“, kao i DVD-a Virovitica, a danas „samo“ svira u Gradskoj glazbi. Prsti koji uz pomoć pneumatskog čekića vješto pribijaju čavle i ruke koje nose letve i fosne jednako tako uspješno sviraju flautu i piccolo, kao i klavir.

Vrijedna i svestrana Marina podijelila je svoj život u godini na dva dijela: onaj kada studira i ljeti kada radi.

KONKRETNO ZNANJE

– Kad studiram, studiram, tome se posvećujem i onda nemam vremena za rad. Položila sam sve ispite da me ne čeka jesenski rok. Zbog koronavirusa bilo je neobično i dinamično studirati, puno toga smo odradili online. Već sada primjećujem koliko mi ovaj posao donosi konkretnog znanja.

Kada smo, primjerice, na kolegiju obrađivali krovišta, točno sam u glavi imala sliku dijelova krova, gdje valja paziti da sjedne sve na svoje mjesto, a gdje bi trebalo zarezati i uglaviti. Gledala sam i neke nacrte od šefa, da se bolje upoznam sa svime – govori nam Marina, koja se nakon krovišta spustila na terasu pa sad s nje uzima kante i unosi ih u prikolicu.

foto: privatan arhiv

Poručuje kako misli da svatko treba proći ovakvo iskustvo, koje će ga pripremiti za stvaran život i stvaran posao kasnije.
– Jedno je teorija, što slušamo i učimo. A onda dođete na gradilište i shvatite da se neke komponente mogu izvesti baš kao na papiru, dok se drugo ipak razlikuje u stvarnosti – o vrijednosti iskustva kaže nam naša sugovornica koja se vidi u ovoj tvrtki u budućnosti.

– Neću uvijek moći fizički raditi uz bok dečkima, kojima svaka čast, i mladima i onima s već puno godina staža u ovom poslu. No, vjerujem da ću dobro upoznati gradilište i kada dođe vrijeme, biti spremna na sve što me čeka – pohvalno zaključuje ova mlada krovopokrivačica, za koju kolege također imaju čuvaju samo lijepe riječi.

Puno joj znači, kaže, svaki dobar savjet koji će joj pomoći da posao odradi što kvalitetnije.

foto: privatni arhiv

Na crkvenom tornju uhvatila je panika

Što joj je bilo najteže dosad, pitamo.

– Radili smo na tornju crkve u Garešnici. Bez problema sam došla do zvonika, bez obzira na prašinu, leševe golubova, sve. Zatim je trebalo stati na prozor, izaći i onda se popeti po ljestvama do skele i na skeli se popeti još tri do četiri etaže. Izašla sam na prozor, stala, no kad sam trebala prijeći na skelu, zablokirala sam. Pokušala sam izaći, ali nikako.

Počela sam se tresti. Došli su dečki, hrabrili me, rekli su da će biti uz mene svaki korak, ali nisam mogla dalje. Zvala sam šefa i rekla da se jednostavno ne mogu popeti do vrha, da me je strah. Ići dolje, vjerujte mi, bilo mi je jednako teško. Krov mi nikada nije problem, ali tornjevi i skele na toj visini ipak jesu – iskreno priznaje Marina.

RADNIK MORA BITI CIJENJEN, SMATRA ŠEF ZLATKO LUKAČ

Od krovišta na dvorcima, crkvama, dvoranama, mjesnim domovima, pa sve do modernih inkubatora i obiteljskih kuća – posla ima napretek za majstora tesara i krovopokrivača Zlatka Lukača i dvadesetak radnika.

Tvrtka Krovopokrivač Lukač d.o.o., koja je zbog uspješno izvedenih i najzahtjevnijih investicija poznata nadaleko u sjevernoj Hrvatskoj, pa i šire, svoju snagu vidi u radnicima. Njima se mora pružiti prilika da pokažu što znaju, osigurati da ne budu nezadovoljni te im omogućiti kvalitetnu opremu i sve potrebno za rad, ističe direktor Zlatko Lukač.

Tesao je zanat od mladih nogu. Devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je obitelji bilo najteže, odlučio je krenuti u vlastiti biznis – otvorio je obrt „Tesar i krovopokrivač Lukač“. Uslijed raznih poteškoća prilikom rada u zimskim mjesecima i nastale krize došlo je do okolnosti zbog kojih je u cilju opstanka i zadržavanja radnih mjesta otvorena tvrtka Krovopokrivač Lukač d.o.o. koja danas radi na pet aktivnih gradilišta u nekoliko gradova.

Kad krenu majstorski ispiti, za ovog šefa, člana Hrvatske udruge krovopokrivača dan će postati još kraći. Zato u budućnosti, kaže, računa na zvanje koje im u ekipi još nedostaje – inženjer.

foto: privatni arhiv

– Tu vidim priliku za našu kolegicu Marinu Blažičević. Svi puno radimo, moj radni dan je ponekad prekratak, telefoni neprestano zvone, stižu ponude, radi se na gradilištu, puno toga je za obići i stoga bi nam jedan inženjer uistinu dobro došao. Zato, čim završi fakultet, vidimo je kao dio naše ekipe.

Svaki moj radnik je vrijedan, pa tako i Marina, koja je u cijeli kolektiv unijela svježinu. Na prvu sam bio iznenađen kada sam čuo da žena želi raditi kod nas, ali prihvatio sam to i danas nam je to čast.

Mislio sam, kako će se snaći s muškarcima, k tome još na gradilištu, ali zaista je sjajna, otvorena, ona s njima kao i oni s njom – ističe Z. Lukač, koji kaže kako su se na nju dečki s kojima radi već navikli, ali da nema osobe koja ne reagira kad Marina prvi put stigne na gradilište.

Nerijetko je fotografiraju, naravno ako ona pristane. Za uspomenu, ali i dokaz da su zaista na gradilištu vidjeli ženu kako radi na krovu ili kako vozi grede, nosi vreće ili gura tačke na gradilištu. Bude baš situacija za pamćenje, kaže.

Priznaje kako je žena u „muškom poslu“ nešto što će lakše proći u Slavoniji, dok se za Dalmaciju ne bi usudio reći isto. – Mislim da je kod njih vjerovanje malo ozbiljnije, da žene nemaju što tražiti na brodu ili krovu. Nama je Marina, uz to što je vrijedna, donijela samo sreću. Savjetujem i drugina da se odvaže u istom pothvatu – poručuje Z. Lukač.

(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, privatni arhiv)

[g-gallery gid=”603998″]