Rijetke su priče o istinskim herojima Domovinskog rata, jer takvi su uglavnom samozatajni i u svom srcu ponosni na sve što su napravili za slobodu voljene Hrvatske. On je jedan od takvih, ljudina od čovjeka, heroj koji je u Domovinskom ratu prošao doslovno sve prve crte, dobitnik niza odličja i spomenica, ali čovjek baš kao Slavonija, velike duše i širokog srca, skroman i ponosan.

Mirko Horvatin (60) umirovljeni je ratni zapovjednik specijalne policije, čovjek koji je prošao sve crte hrvatskih bojišnica, od Vukovara, slavonskog ratišta Osijeka i okolice, bio sudionik akcija “Pakrac”, “Trokut”, “Poskok”, “Maslenica”, “Medački džep” i mnogih drugih pa sve do “Oluje”. Ono što je najvažnije, uz Mirka i njegova petorica braće, Nebojša, Josip, Branko, Tihomir i Velimir također su prošli mnoga ratišta zaključno s “Olujom”. Mirko je i sam ulazak u Domovinski rat obilježio na poseban domoljubni način, naime, bio je pripadnik prve policijske postrojbe osiguranja koja je stavila hrvatski grb na kapu, osiguravajući prvo podizanje hrvatskog barjaka na zgradu Hrvatskog Sabora na Markovom trgu.

-Završio sam policijsku akademiju u Zagrebu kao i moja trojica braće poslije mene. Na osobni zahtjev sam ostao raditi u Policijskoj upravi zagrebačkoj gdje sam nastojao izbjeći specijalnu policiju, ali eto stjecajem okolnosti sam vrlo brzo bio raspoređen u posebnu jedinicu tadašnje milicije, i na kraju je sve došlo do specijalne policije u kojoj sam na kraju proveo punih 30 godina. Radio sam do rata, upisao studij, pa kada je počeo rat zaustavio da bi ga poslije rata uspio i završiti, a od 2008. sam u mirovini. Moj ratni put započeo je 1990. godine, bio sam tada u postrojbi pred Hrvatskim Saborom kada je to bila prva postrojba policije koja je izašla s hrvatskim povijesnim grbom na kapama i kada se spuštala hrvatska zastava s petokrakom, a dizala naša sveta sa šahovnicom. Nakon toga, 5. kolovoza je ustrojen prvi tečaj prvog hrvatskog redarstvenika gdje se vidjelo da će doći do ratnih zbivanja, a već su bile postavljene i barikade. Krajem kolovoza te godine postao sam pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko kojoj je prišla velika većina polaznika tečaja prvog hrvatskog redarstvenika. S ovom jedinicom sam prošao sve akcije od 90-ih na dalje, od one poznate prve nabavke oružja koja je kasnije bila i medijski eksponirana preko generala Špegelja, zatim sam sudjelovao u blokadama vojarni, u 12. mjesecu 1990. smo prvi puta išli u Pakrac, a u ožujku ’91. sam bio dio oslobađanja policijske postaje u tome gradu. Nadalje sam čak dva puta bio na Plitvicama, i nedugo nakon povratka s oslobađanja PP Glina došla je zamolba iz Like, iz mjesta Lovinac, od kriznog stožera gdje su oni molili ministarstvo da im pošalje nekoga tko bi organizirao obranu toga područja od nekih 300 kilometara kvadratnih. Moj zapovjednik, general Mladen Markač me pitao da li sam spreman to preuzeti i naravno da sam pristao i na taj prostor smo ušli preko Velebita. U tom mjestu smo pružali otpor puna tri mjeseca, ali nakon što smo ostali bez streljiva, morali smo sve to napustiti, ali uspjeli smo izvući oko 1500 stanovnika starije životne dobi na sigurno, naravno opet tri dana preko Velebita. Po povratku iz Lovinca, 13. listopada sam sa svojim kolegama krenuo u pomoć Vukovaru gdje smo išli na proboj od Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca, na nažalost uz mnoge žrtve svih postrojbi nismo uspjeli – priča Horvatin te nastavlja kako ga je ratni put odveo dalje sve do Oluje:

-Dobio sam poziv da pristupim Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj gdje je trebalo ponovno ustrojiti jedinicu specijalne policije. 1992. u veljači sam otišao tamo i osnovao jedinicu pod nazivom “Baron” ili kasnije poznatu kao “Barun” s kojom sam ostao do kraja sve do Oluje. Prvi zadatak Baruna bila je akcija “Trokut” u Slavoniji što mi je bilo posebno drago jer sam se ponovno vratio kući, a potom smo dobili zadatak da sa SJP “Ajkula” iz Rijeke izađemo na prostor Velebita jer je zaključeno da je to vrlo važan strateški položaj i da to treba držati pod kontrolom. Tako sam sudjelovao i u akcijama Poskok 1, 2, i 3 čime je formirana linija obrane Velebita od Gospića do Tulovih greda, zatim je tu bila akcija “Maslenica” pa “Medački džep”, a bio sam aktivni sudionik akcija oko Dubrovnika. U veljači 1995. sam dobio zadatak da budem zapovjednik skupnih snaga specijalne policije na južnom bojištu gdje sam bio do neposredno prije Oluje. 1995. sam sa svojom postrojbom “Baron” krenuo u Oluju gdje smo mi već 31. srpnja došli na područje Starigrada, a moja postrojba je dobila zadaću na glavnom pravcu gdje smo sudjelovali u izravnim bojevnim okršajima. Ja osobno sam dobio zadatak s dvije postrojbe specijalne policije iz Pule i Slavonskog Broda biti pričuvna snaga u slučaju nekih kontranapada u zaleđu Biograda i Zadra. S obzirom na to da tih napada nije bilo, priključio sam se već drugi dan u redovna djelovanja specijalne policije u Oluji i s njima zajedno sišao u Sveti Rok, Lovinac, pa preko Gračaca u Knin. To je bio poseban osjećaj, prvo ući u Sveti Rok i Lovinac, mjesta koje sam kao zapovjednik gledao četiri godine s Velebita, a zatim posebno ući u Knin i popeti se na kninsku tvrđavu – nastavlja Mirko te priča kako ga uz kninsku tvrđavu veže jedna posebna priča.

-Naime, 1991. godine u srpnju kada sam prvi puta došao u Lovinac našao sam jednu malu zastavu koju sam držao u svojoj sobi, pa zatim uslijed proboja je smotao i stavio u borbeni prsluk i ona je sa mnom bila tijekom cijelog Domovinskog rata. Više puta sam znao reći da će za mene rat završiti kada ju raširim na kninskoj tvrđavi, i eto to se na kraju i dogodilo. Spletom okolnosti kao član stožera specijalne policije u Gračacu dobio sam zadatak i imao čast dočekati ministra Jarnjaka koji je tada nosio ploče za hrvatske policijske postaje oslobođenog područja, a kolega i ja smo mu bili pratnja i osiguranje. Tako sam s njim ušao u Knin i tamo smo dočekali predsjednika Tuđmana i s tom svojom zastavom došao na tvrđavu i raširio je 6. kolovoza te se fotografirao za vječnu uspomenu. Tako je ispalo da smo kolega i ja bili prvi pripadnici specijalne policije koji su nakon okupacije ušli u Knin i popeli se na tu famoznu tvrđavu – priča general Horvatin te naglašava kako su poslije i njegova braća, četvorica kao policajci i jedan kao pripadnik HV-a također s Olujom ušli u Knin, a u cijelo vrijeme rata jedan će mu detalj zauvijek ostati u pamćenju:

-Dogodilo se to kada smo prisilno morali napustiti Lovinac i Sveti Rok, jer pomoć nije stizala, imao sam tada službeni mobitel za automobil kojim sam se javio obitelji. Suprugu i kćer sam uvjerio da je sve u redu i to je nekako prošlo, dok se nije javio sin Marko koji je tada imao sedam godina. Na kraju razgovara on meni kaže “Tata, a zašto si tužan?”, njega nisam uspio prevariti i tada mi je bilo najteže. Ipak, srce mi je pucalo na svakom pogrebu poginulog ratnika, kada vidiš trudnicu i roditelje nad grobom, to je toliko teško da se ne može opisati. Danas sam u mirovini, sretan jer sam živ i zdrav nakon svega i uvijek ću s ponosom čuvati sveti Domovinski rat i njegovu istinu – zaključio je Mirko Horvatin koji je danas član udruge branitelje svoje Duge Međe, a kao član Udruge KVIN i predavač srednjoškolcima diljem Slavonije o događanjima i ratnom putu specijalne policije u Domovinskom ratu.

(www.icv.hr, vg)