Nažalost, nije rijetkost da se ljudi otruju slučajno, zamijenivši otrovne šumske plodove za jestive, npr. mrazovac za medvjeđi luk. Krajnji je trenutak da se svi skupa malo podsjetimo da u šumi rastu i otrovni šumski plodovi.

Šumski plodovi uključuju bobice, koštunice, jezgričaste plodove i sočne skupne plodove. Sve ih zajedno karakterizira više ili manje sočni, mesnati ovoj koji mami životinje i ljude jer djeluje jestivo. Neki od takvih plodova su vrlo ukusni i hranjivi, ali postoji i veliki broj biljnih vrsta čiji sočni plodovi nisu jestivi, već su, štoviše, smrtno otrovni.

Otrovne biljke su one koje u sebi sadrže materije što u malim količinama djeluju štetno. Mnoge biljke označene kao otrovne često služe u medicini kao ljekovite biljke (izuzimajući gljive). Trovanje ljekovitim biljkama kod nas je rijetka pojava, no kada se spomene mogućnost trovanja biljkama, oprez je opravdan i koristan.

Za svrhovito liječenje kod trovanja biljkama vrlo je korisno znati kakvom je biljkom osoba otrovana. I u tome postoje neke teškoće: obično bolesnik biljku ne donese sa sobom, a opis i prepoznavanje po slikama vrlo su nepouzdani. Potrebno je prikupiti što više podataka o njezinu izgledu i izgledu njezinih dijelova, o staništu i o tome koji je dio biljke pojeden (lišće, plod, korijen).

Baš se zato traži informacija o staništu biljke koja je izazvala trovanje. Dok otrovna biljka kužnjak (Datura stramonium) prati naselja, otrovno velebilje (Atropa belladonna) nikada “ne silazi u gradove i naselja” jer se javlja jedino kao šumska biljka, na krčevinama bukovih šuma, uz panjeve zbog truleži i na obližnjim šumskim proplancima. Većina tipova šuma udomljuje velik broj biljnih vrsta. Najbogatije su bjelogorične šume. Broj, vrsta i gustoća naseljenosti snažno zavise o građi šume, a bogati su i rubovi šuma. Oni su spona šume i polja.

Značajnije otrovno bilje po šumama čine: kukurijek, bljušt, đurđica, bljuštac, likovac, velebilje i rosopas. Bunika (Hyoscyamus niger) je biljka naselja i zanemarenih staništa oko njih, ali je možemo naći i na obrađivanom zemljištu, uz biljku kužnjak.

Uglavnom na napustinama, uz kužnjak i buniku, nalazimo i ove otrovne biljke: veliku kukutu, razne vrste divizme, sapuniku, vratić, rosopas, crnu pomoćnicu i biljku pomoćnicu “paskvicu”.

Napustine su životni prostori sa svim kemijskim i fizikalnim uvjetima okoliša koji djeluju na život. To su inače površine poput seoskih trgova, putova, hrpa kamenja i sličnih suhih mjesta prekrivenih rijetkim raslinjem. Pašnjaci u zabačenim predjelima, ako ih se prestane kositi, često se razvijaju u suprotnom smjeru, uskoro ih obraste grmlje, a često ih se i pošumi. U oba slučaja nestaje njihova posebna flora. Na neobrađenom zemljištu i pašnjacima raste otrovni mrazovac koji to stanište često dijeli s otrovnom biljkom čemerikom.

Suhe, negnojene livade staništa su za velik broj biljnih vrsta, koje ne mogu prijeći u druge životne prostore. Takve suhe livade ubrajaju se u najšarenije i biološki najzanimljivije prostore. Na sunčanim mjestima, na kamenjaru, stijenama i pijesku obično je otrovan hrđavosmeđi i vunenasti naprstak, razne vrste divizme, pelin, pa i razne vrste mlječike.

Na livadama i neobrađenim zemljištima možemo naći: preslicu, razne vrste jaglaca, biljku vučju stopu i zečji trn, razne vrste mlječike, bijelu čemeriku, razne vrste žabnjaka i mrazovac. Kulture loze i okopavine bili su životni prostori s bogatim biljnim i životinjskim svijetom dok se oranice i vinogradi nisu obrađivali suvremenim ratarskim načinima. Po vrtovima i oranicama, općenito na obrađenom zemljištu, naići ćemo na kukolj, ljulj, raženu glavicu, dimnjaču, kukavičicu i maćuhicu, razne vrste preslice,gorocvijet…

Područja na često močvarnom, tresetnom tlu, bogatom organskim tvarima od raspadnutih dijelova biljaka, obiluju vrijednim raslinjem. To su tipovi cretova i močvarnih livada te staništa brojnih biljnih vrsta. Inače su to krajolici od vrijednosti za odmor i razonodu. Na kiselim livadama koje sadrže malo vapna, te močvarama i sličnim zemljištima obitavaju i otrovne biljke: razne vrste žabnjaka, močvarna preslica, cecelj, dvije vrste kiselice, sapunika, gavez, pomoćnica, vučja stopa i vučja jabučica. Općenito su naše najotrovije biljke: kužnjak, velebilje i bunika.

Što je otrovno, a što nije?

Najotrovnije su bobe likovca, habulice, velebilja i bljušca. Otrovne su one biljke koje sadrže plodove slične nekim jestivim plodovima sjajne crvene boje, kao plodovi: likovca, pasjeg grožđa, đurđice, kozlaca, paskvice, bljušta. Smrtno su otrovne tamne bobe velebilja, petrovog krsta, habulice, pomoćnice…

Većina takvih boba ima odbojan i oštar okus, osim boba velebilja, kozlaca i bljušta. Neke su bobe otrovne u nezrelom stanju, a jestive su ili manje otrovne u zrelom (npr. bobe žutike, bazge, pomoćnice). Neke imaju samo otrovne sjemenke (tisa, sremza, crvena bazga), pa su jednim dijelom jestive. Neke su otrovne u sirovom stanju, a prokuhane su jestive, jer im se toksične tvari razaraju kod povišene temperature (crna bazga, jarebika, šibikovina).

Običan grah pojeden u sirovom stanju također može uzrokovati teža trovanja. Otrovne su i bobe tetivike, šparoge, bljušta, veprine, bijele imele te božikovine. Inače su mladi izdanci šparoge, bljušta i veprine poznati kao jestivi. Koštice lovorvišnje otrovne su. Otrovni su i plodovi bršljana, kurike, biserka, tise i kaline po parkovima i okućnicama. Bazga ima otrovno lišće. Bobice su otrovne ako se troše u većoj količini dok su sirove. Neškodljive su prerađevine od bobica bazge.

Znaci trovanja biljkama

Trovanje svakom biljkom ima karakteristične, specifične simptome, koji se ne javljaju kod ostalih biljaka. Kod većine trovanja javljaju se mučnina, povraćanje i proljevi. Bez obzira na različite biljke i otrove, reakcije organizma u početku su iste, s poremećajem u probavnom traktu i popratnim bolovima u želucu. Tek nakon prvih bolova pojavit će se simptomi, opisom svojstveni za pojedine vrste otrova.

Otrovi, naravno, ne pogađaju uvijek iste organe, a truju i napadnu srce, probavni trakt, bubrege, dišni sustav ili centralni nervni sustav. Nastupit će glavobolja ili povišena temperatura, halucinacije, crvenilo lica, zujanje u ušima, priviđenja, osjećanje velike žeđi, osjećanje vreline u ustima s pojačanim lučenjem pljuvačke i oštećenje vida. Kod trovanja kužnjakom, velebiljem, bunikom, jedićem, čemerikom, velikom kukutom, likovcem i đurđicom ili pomoćnicom početak trovanja je nagao. Kod mrazovca opći znaci trovanja sporije nastupaju, a kod trovanja biljkom kozja krv ili orlovi nokti i biljkom kozlac teži slučajevi trovanja su izuzetni.

Da su slučajevi trovanja teži, zaključujemo po poremećajima disanja i radu srca. Trovanje, naravno, može završiti i smrću. Zanimljivo je koji vremenski raspon prođe od jela do prvih znakova trovanja. Kod različitih biljaka otrovi počinju različito djelovati, neki prije, a neki kasnije. Najbrže je otrovanje biljkom jedić (Aconitum napellus), jer već nakon pet do deset minuta počinju nagli znakovi djelovanja. Za pola do jedan sat djeluje otrov ostalih biljaka, osim mrazovca kod kojega prođe i dva do pet sati do pojave općih znakova otrovanja. Pružena pomoć u identifikaciji biljke od velike je važnosti.

Prva pomoć kod trovanja biljkama: isprva se preporuča ne gubiti vrijeme analizom o kojoj se biljci radi, već odmah izazvati povraćanje, olakšati ga pijenjem jedne do dvije čaše mlake, jako zasoljene vode ako to čine odrasle osobe. Ishod slučaja najviše ovisi o poduzetim mjerama, što prije treba spriječiti upijanje otrova. Otrovanom se nakon povraćanja daje mnogo tekućine, a taj se način ne primjenjuje kod osoba koje su u grčevima ili bez svijesti. Dalji je korak ispiranje želuca, što se obavlja u zdravstvenoj ustanovi.

Osim izazivanja povraćanja i ispiranja želuca, kod trovanja svim vrstama otrovnih biljaka pomoć su i sredstva za čišćenje ako se ne pojave proljevi. U obzir dolaze i ricinus, gorka sol, prašak bijele gline, topli napitci, hladni oblozi na glavu, ležanje, ugrijavanje tijela i odmor. Ostala i sigurna pomoć bit će pružena u zdravstvenoj ustanovi jer otrovi u organizmu mogu ostaviti različite posljedice. Trovanja su najčešća kod djece, uglavnom zbog privlačnih žarkocrvenih ili crnih boja plodova.

Ponovimo još jednom najotrovnije biljke u šumama Hrvatske:

Mrazovac je višegodišnja zeljasta biljka sa dugovječnom bijelom krtolom iz koje u proljeće izbija krupno lišće visoko 15-20 cm. Krajem ljeta i početkom jeseni javljaju se krupni ružičasti cvjetovi sa šest dugih latica na dugim drškama. Zrelo sjeme je tamno smeđe, gotovo crne boje, sitno, vrlo tvrdo, grube površine, pri dnu ima malo bradavičasto zadebljanje. Unutrašnjost je sivkasta i rožnata. Sjeme mrazovca je otrovno. Mrazovac raste po vlažnijim brdsko planinskim livadama i pašnjacima. Sadrži otrov kolhicin koji sprječava dijeljenje stanica. Liječenje mora biti pod stalnim nadzorom liječnika.

Tisa je crnogorična vrsta koja kod nas raste samonikla, pojedinačno ili u skupinama, po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama, ali je zbog lijepa rasta i tamnozelenih iglica cijenjeno parkovno drvo koje dobro uspijeva u gradskim uvjetima. U osušenim sjemenkama tise ima blizu 1 %, a u listovima i do 1,7 % otrovnog alkaloida taksina koji djeluje smrtonosno. Neotrovan je jedino arilus, vanjski dio crvene bobice (sjemeni ovoj). Ptice se rado hrane crvenim sjemenim ovojima koji su sočni, sluzavi i slatki. Mogu ih jesti i ljudi, ali treba paziti da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka.

Bršljan je višegodišnja drvenasta zimzelena biljka, koja se penje uz drveće, kamenje, zidove i druge različite podloge, za koje se pričvršćuje naknadno razvijenim (adventivnim)korijenima, koji ne uzimaju hranu od živog stabla već im ono služi kao oslonac stabljike. Svi dijelovi bršljana su gorkog okusa i otrovni.

Bljušt je vrlo raširena povijuša koju susrećemo po šumama, poljima i vlažnim mjestima. Često se penje i ovija uz bukve i drugo drveće, uz razno grmlje i živice. Trajna je biljka penjačica s jestivim, mladim, tankim izdancima i stabljikama. Međutim, plodovi su otrovni, crvene boje, okrugla oblika i promjera do 1 cm, dozrijevaju od svibnja do kolovoza.

Đurđica raste u svjetlijim listopadnim i miješanim šumama, u šikarama i na krčevinama a često se sadi u vrtovima kao ukrasna biljka. Crveni plodovi đurđica sazrijevaju u rujnu i susreću se razmjerno rijetko. Kuglasti su, promjera oko 8 mm, a sadrže narančasto meso i 2-6 kuglastih sjemenki. Bobice su vrlo otrovne, kao i ostali dijelovi biljke jer sadrže heterozide koji djeluju na rad srca.

Velebilje je vrlo rasprostranjena biljka u našim brdskim i planinskim predjelima. Biljka se raspoznaje po obliku i rasporedu listova – u svakom pršljenu grane nalaze se po dva jajolika lista, jedan mali, a drugi veliki. Cvjetovi su pojedinačni i nalaze se u pazuhu listova, a cvate tijekom cijelog ljeta, a plodovi su vrlo lijepe, kao višnja krupne bobice. Bobica je višesjemena, sočna kiselkasto-slatka, ukusna,ali vrlo otrovna, veličine višnje; ima tamnoljubičast sok. S donje je strane bobica obložena zelenom petozubom čašicom. Sjemenke su okruglaste, tamne i sitne.

Imela je zimzeleni, 0,5-1 m visoki grm koji kao poluparazit aste u krošnjama drveća i može parazitirati na krošnjama više od 50 različitih vrsta crnogoričnog i listopadnog drveća. Neprave bobe su kuglaste, 6-9 mm u promjeru, sočne, bijele ili žućkasto bijele boje koje dozrijevaju od studenog do siječnja. Sadrže jednu zelenkastu sjemenku obavijenu sluzavom i ljepljivom masom i otrovne su. Otrovna tvar je alkaloid viskotoksin koji djeluje nadražujuće na sluznice ali se ne resorbira u probavnom traktu. Stupanj otrovnosti plodova ovisi o vrsti drva na kojem imela parazitira.

Trajna zeljasta biljka koja u gornjem dijelu nosi obično po 4 velika, eliptična, unakrst položena lista. Plod je jedna okruglasta ili jajasta sivkastoplava, sjajna i sočna boba promjera 10-15 mm, koja dozrijeva u srpnju ili kolovozu, na vrhu izmedu 4 uska, šiljasta listića. Veoma je otrovan, neugodnog, bljutavo slatkastog okusa, a već dvije ili tri pojedene bobice mogu izazvati ozbiljna trovanja.

(hrsume.hr)