Iako se u marketinškom smislu Hrvatska kao turistička atrakcija predstavlja samo kao zemlja sunca i mora, ona je daleko više od toga. Ako govorimo o ruralnom turizmu, onda svakako treba naglasiti njen potencijal u kojem će, primjerice, kroz Vukovar kao grad heroj, Krešimirov grad, Viroviticu, Osijek i brojna druga mjesta na kontinentu omogućiti turistima jednako kvalitetan sadržaj, priču i ponudu kao i jadranska obala s morem. A ona to može, jer je budućnost hrvatskog turizma upravo u ruralnom turizmu.

Smatra to Dejan Tubić, doktor znanosti i stručnjak za ruralni turizam, predavač na Visokoj školi Virovitica, koji je ovih dana izdao svoju prvu, ujedno i jedinu znanstvenu knjigu u Hrvatskoj na tu temu.

Pod nazivom „Ruralni turizam: od teorije do empirije“ Dejan Tubić istražio je sve segmente ove tematike, ali i iskoristio čak 400 različitih izvora iz strane literature.

MANJKAVA BAZA PODATAKA

– Knjiga je moj svojevrsni odgovor na postojeće stanje u ruralnom turizmu Republike Hrvatske. Imamo nekoliko uglednih autora koji se bave ovom tematikom u Hrvatskoj, međutim riječ je o još uvijek sporadičnim istraživanjima pa je samim time baza podataka teoretskih i empirijskih istraživanja kod nas još uvijek nedostatna – o izazovu istraživanja u kojem se našao kaže D. Tubić.

Za sada je jedini u Hrvatskoj koji je temeljito istražio pojam i problem ruralnog turizma, ispitavši pritom i iskustva, kako kaže, i kreatora i sukreatora nacionalne turističke politike.
– Moja istraživanja, što je iznimno zanimljivo, pokazuju da su kreatori i sukreatori nacionalne turističke politike, znači ministarstva turizma i poljoprivrede, Hrvatska turistička zajednica, gospodarske komore, od državne k lokalnim razinama, ali i vlasnici turističko-seoskih obiteljskih gospodarstava ukazali da je institucionalna podrška u svim svojim razvojnim komponentama – nerazvijena! Nažalost to je odraz dosadašnjih razvojnih politika i nedostatak strategije vezane konkretno uz ruralni turizam – objašnjava dr. Tubić, te ističe kako se većina stručnjaka danas gubi u razlici pojmova kontinentalnog i ruralnog turizma koji mnogi koriste za isto, iako znače nešto potpuno drugačije.

NUŽNA STRATEGIJA I SURADNJA

– Da pitate bilo kojeg stručnjaka koji spada u područje kreatora i sukreatora nacionalne turističke politike, koji to ljudi dolaze na ruralno područje, uvjeren sam da neće znati i da će biti sve projekcije iz glave, nagađanja. A nagađanja u turizmu u strateškom razvoju nema i ne smije biti. Nažalost nema ni novijih podataka koji bi nam pomogli u tom slučaju – o tome koliko imamo npr. agroturističkih gospodarstava postoje podaci iz 2007. godine, a sada je 2020. To je za mene sramotno – o situaciji u Hrvatskoj govori autor. Ujedno, kaže kako mu je iskustvo vlasnika turističko-seoskih obiteljskih gospodarstava pokazalo kako na terenu postoji niz problema zbog kojih ruralni turizam, ako se situacija ne promijeni, zaista ne može „stati na noge“ i doživjeti procvat iako za to ima sve preduvjete.

– Znate li da na turističko seosko obiteljsko gospodarstvo može doći do osam inspekcija? Da ti ljudi više ne znaju po kojim se zakonima ravnati? Znate li da se ti ljudi neprestano bore s nelojalnom konkurencijom? Jedan ugostitelj koji nudi usluge prehrane i pića ne mora imati registriranu agroturističku djelatnost, ali onaj koji je registriran, mora imati svoju vlastitu poljoprivrednu proizvodnju. On ne može otići u neki trgovački centar kupiti hranu. Samim time ovaj prvi je u povoljnijem položaju, jer ovaj drugi mora proizvesti tu hranu, ulagati, čekati i biti u neizvjesnosti. To su pravi problemi s kojima se susreće ruralni turizam, ali nisu nerješivi. Zato su potrebne promjene od vrha do dna – smatra D. Tubić.

SURADNJA, A NE KONKURENCIJA

Interesno udruživanje gotovo ne postoji, umjesto njega vlada teška konkurencija između istih djelatnosti, kaže o još jednom velikom problemu. Tako vlasnici objekta koji nudi usluge smještaja i objekta koji nudi uslugu prehrane umjesto da surađuju, jedan drugome „kradu“ klijente.

– Ta mala obiteljska turistička gospodarstva od dva do tri člana moraju se interesno udruživati u svakom smislu, posebice marketinškom. To je jedini način da ih se prepozna na tržištu. Što jednom Austrijancu ili Nijemcu znače dva kreveta kod nas? Ništa. Tek udruživanjem vlasnici tih seoskih turističkih obiteljskih gospodarstava dobivaju povećani opseg i postaju konkurentni – kaže D. Tubić.

Hrvatska mora promijeniti trenutnu ovisnost o turizmu na Jadranu u nekoliko mjeseci u godini te se bazirati na cjelogodišnju turističku ponudu, i to na području cijele zemlje. Moguće je to samo konkretnim promjenama, boljom informiranosti o fondovima i natječajima, ali na jeziku razumljivom prosječnim građanima, te osmišljavanjem dugoročne strategije koja bi uz sadržaj turistima nudila i važnu priču vezanu uz podneblje na kojem su došli uživati ili provesti aktivan odmor.

– Imamo sve komparativne i turističko-atrakcijske osnove za razvoj bilo kojeg oblika turizma i mislim da nam jako nedostaje taj cjelokupni turistički proizvod. Imamo Baranju, imamo Osijek, dvije različite priče koje nisu spojene. Zašto se oni ne bi ukomponirali, zašto ne bi ponudili zajedničku turističku priču? Tako u Hrvatskoj možemo imati barem deset Rovinja, deset Dubrovnika, pogotovo u kontinentalnom dijelu, ali moramo promijeniti način na koji razmišljamo i djelujemo u ruralnom turizmu. I to odmah! – zaključuje dr. Dejan Tubić. (www.icv.hr, mlo)