Skoro tri desetljeća prošlo je od Domovinskog rata, nekima davno, a mnogima kao da je bilo jučer. Veliki dio hrvatskih branitelja s razlogom se ne želi prisjećati teških trenutaka koje su proživljavali, nego pamtiti samo one lijepe, o prijateljstvu, zajedništvu, pobjedama. Oni su naši heroji i zaslužni su za našu slobodu i samostalnost, to je neosporno, a dio njih koji su nizali pobjede u ratu, nastavljaju i s pobjedama u miru.

Jedan od njih je i hrvatski branitelj Mile Bićanić iz Virovitice koji, kako sam kaže za sebe, „nikad ne staje jer vrijeme brzo prolazi, a puno još toga valja učiniti“.

Mile Bićanić rođen je u Saborskom 1949. godine, a tri godine kasnije obitelj Bićanić doselila je u Levinovac, kojega se rado prisjeća. Tu je išao u školu i stekao prve prijatelje, ali kako su godine odmicale, valjalo je ići dalje.
– Srednju školu pohađao sam u Zagrebu, a nakon nje proveo sam 20 godina za volanom, kao profesionalni vozač. Zbog niza okolnosti vratio sam se nakon toga u Viroviticu, kupio kamion i mislio kako ću kao vozač steći financijsku sigurnost i mirno otići u mirovinu. No već 1989. godine počela su politička previranja, a nakon toga i rat – prisjetio se tih teških, ali i ponosnih dana Mile Bićanić.

VISILA O NITI

– S obzirom da su već 1990. godine počele pripreme za obranu od agresora, tada sam se i uključio u obranu Hrvatske. Prvo kao pripadnik tadašnje Narodne zaštite, a poslije i kao pripadnik 127. brigade HV-a. Zadaća nam je bila spriječiti neprijatelja da okupacijom ovog dijela Bilogore prodre dalje jer sjećamo se njihove sulude ideje, granice „Virovitica – Karlovac – Karlobag“. Nažalost, u obrani sela Cjepidlake kod Đulovca moj put je naglo bio prekinut neprijateljskim dum- dum metkom u ruku koji mi je zbog siline skoro otkinuo ruku. Ne znam je li tog trenutka u meni više prevladavala bol od ranjavanja ili ljutnja od činjenice da više neću moći držati pušku u ruci – živo se prisjeća tog trena naš sugovornik, koji kaže kako ispočetka nikome nije rekao da je ranjen.

Tek kad se malo stišala zaglušujuća buka minobacača, zamolio je nekog od suboraca da mu pomogne skinuti košulju.

– Kada smo shvatili da mi ruka visi na niti, odmah sam prebačen u bolnicu. Dijagnoza je bila više nego loša, obje kosti na ruci prelomljene, a metak koji me pogodio bio je vjerojatno i inficiran nekim bojnim otrovom. Oporavak je trajao dugo; ruka nikad više nije ono što je bila i prije. Posljedice ranjavanja i sad često osjetim – kaže Bićanić koji unatoč tome nije htio prihvatiti osobnu „bezuvjetnu predaju“, nego se odmah posvetio pomoći svojim suborcima, posebice ranjenim hrvatskim braniteljima.

KUGLANJEM PROTIV TRAUMA

– U to vrijeme bilo je puno ranjenih hrvatskih branitelja, a da bi im se olakšale traume, ali i dala šansa da i dalje budu korisni za oslobođenje Hrvatske, nastala je ideja o osnivanju Udruge hrvatskih ratnih vojnih invalida, a s ponosom mogu istaknuti da sam i ja bio jedan od inicijatora za nastanak te udruge, kako na nivou RH, tako i našeg prostora. Bio sam i u nadzornom odboru HVIDRA-e RH, a jedan mandat bio sam i predsjednik HVIDRA-e Virovitica. Pobjedom Hrvatske nad neprijateljem u Domovinskom ratu, za većinu nas prestale su i nevolje, nestalo je straha i nelagode, a ostao ponos, no trebalo se živjeti dalje – priča aktivni M. Bićanić koji kaže kako je taj dio priče, „živjeti dalje“, za mnoge branitelje jednako težak i danas, 30 godina kasnije.

Veliki dio hrvatskih branitelja živi sa stečenim psihofizičkim traumama, bolestima i raznim drugim tegobama, pa je svaka akcija i riječ koja im pomaže da se s tim izazovima i dalje bore, ali unutar svojih braniteljskih udruga, i više nego dobrodošla, poručuje iz iskustva naš sugovornik.

– Vjerojatno sam se među ostalim i iz tog razloga počeo baviti aktivnim radom unutar virovitičke Hvidre. Jedan od načina, na koji sam i danas jako ponosan, je osnivanje i neprekinuti rad Kuglačkog kluba HVIDRA Virovitica, koji je osnovan 2009. godine i u kojemu sam predsjednik i kuglač od prvog dana. Natječemo se u respektabilnoj 3. hrvatskoj kuglačkoj ligi zona Osijek zajedno s klubovima iz tog dijela Slavonije – ističe Bićanić.

HUMANO SRCE

Iako bi se moglo puno toga reći o sportskim uspjesima Kluba, kako u ligi, tako i u sudjelovanju na SŠNIDOR-ima, gdje su među najboljima u Hrvatskoj, M. Bićanić temu vodi u drugom smjeru. Prvobitna namjena ovog Kluba je pomoć u rehabilitaciji hrvatskih branitelja, olakšavanju njihovih trauma, socijalizaciji i zdravom sportskom životu, kaže.
– Da to sve ne bi ostalo samo među nama braniteljima, isto tako želimo pomoći i drugima u potrebi, pa smo tako više puta organizirali humanitarne kuglačke turnire. Sredstva smo donirali Općoj bolnici Virovitica ili među sobom prikupili financije, koliko je tko mogao dati, pa pomogli građanima u potrebi. Za mene borba za Hrvatsku nije završila pobjedom u Domovinskom ratu, nego traje i dalje, mada, nažalost, neki ljudi to ne shvaćaju – upozorio je Bićanić te napomenuo da je jedinstvo hrvatskih branitelja, ali i cjelokupnog naroda naše domovine neophodno kako bi se napredovalo i stjecalo ugled u svijetu.

DOBRIM DJELIMA PROTIV ZABORAVA

Jedinstvo i požrtvovnost u Domovinskom ratu donijelo je Hrvatskoj konačnu pobjedu i to su, kaže naš sugovornik, bili slavni dani, kada su svi „bili jedno“ – branitelji među sobom i hrvatski narod.

– Što se to sada događa, zašto se važne stvari zaboravljaju? Zašto ne učimo na stečenim iskustvima i kamo mislimo da će nas to odvesti? Vjerujte da mnogim hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji to nije jasno. Tim više, kao hrvatski branitelj neću odustati od svoje borbe da kroz razne vidove djelovanja nastavim doprinositi onako kako mogu i onako kako je ispravno. To je moje mišljenje, ali i mišljenje mojih kolega i suboraca u našem „malom pogonu“ za očuvanje digniteta hrvatskih branitelja, u Kuglačkom klubu Hvidra, koji djeluje unutar HVIDRA-e Virovitica – rekao je naš sugovornik Mile Bićanić.

(www.icv.hr, bs)