Vatrogasac je zasigurno jedno od najplemenitijih zanimanja za koje se čovjek može odlučiti i čini nezamjenjivu kariku u spašavanju života i imovine. Neki ljudi, srećom, nikad nisu vidjeli požar većih razmjera uživo pa ne znaju o tome puno. No, svi smo sigurno često čuli ili čitali o ovoj humanoj profesiji jer oni su naši heroji, a zahvaljujući njihovoj hrabrosti i požrtvovnosti, spašeni su mnogi životi i očuvana imovina i prirodna ljepota našega planeta.

Mnogi vatrogasci rekli su da kada se jednom počneš baviti vatrogastvom, ne prestaješ dok si živ. Jedan od njih je i Antun Poljak, 79-godišnji član DVD-a Virovitica iz prigradskog virovitičkog naselja Podgorje. Svoj vatrogasni „zanat“ počeo je „brusiti“ još daleke 1958. godine. Sjetili su se toga i njegovi današnji kolege vatrogasci pa će mu uskoro uručiti priznanje za 62 godine rada u vatrogastvu.

Tim povodom navratili smo u njegov skroman dom u Podgorju, gdje živi sa suprugom Marijom. Antun, kojega svi zovu Ante, dočekao nas je sa širokim osmijehom. Poznat je i po svom sijedom brku, koji nosi godinama. Uz jutarnju kavu, Ante nam je ukratko ispričao svoj vatrogasni dio života, od vremena kada je još kao sedamnaestogodišnjak radio u tadašnjem poduzeću DIP Virovitica pa kasnije DIK-u Virovitica i naposljetku Tvinu.

I STOLAR I VATROGASAC

– Zaposlio sam se u drvnom poduzeću još kao mladić jer tada nije bilo kao danas da te hrane roditelji. Do kruha si trebao doći sam. Inače sam stolar, ali vrlo kratko sam radio u struci jer sam više zagledao u tamošnje vatrogasce, nego u posao u svom pogonu – simpatično priča Ante, koji kaže kako je od prvog dana pretpostavljao da bi mogao postati najbolji stolar među vatrogascima ili vatrogasac među stolarima. I tako je krenula njegova vatrogasna priča.

– U poduzeću je tada postojao vatrogasni vod, odnosno skupina profesionalnih vatrogasaca kojima je zadatak bio štititi tamošnje radnike i imovinu od vatre. Tada je požara u sličnim poduzećima bilo i više nego se smjelo javno reći – poručuje Ante, koji kaže kako je vrlo brzo radnu kutu zamijenio vatrogasnom uniformom. Zamjena je bila „ljubav na prvi pogled“, a koja traje i danas, kaže, dok nam pokazuje vatrogasnu uniformu na koju je beskrajno ponosan.

– Slijedila je obuka, a prakse je bilo i više nego potrebno; od manjih požara do onih velikih razmjera, poput strašnog požara 1960. godine, kada je gorjela pilana. Iako je otada prošlo šest desetljeća, sjećam se nekih detalja. U to vrijeme tehnika, kao i mjere zaštite nisu bile na današnjem nivou.

Pozvali su me odmah po izbijanju požara. Imao sam slobodan dan. Došao sam „u roku odmah“ i zajedno sa svojim kolegama iz vatrogasnog voda tadašnjeg DIP-a Ivicom Volenikom, Antunom Đudom, Franjom Brođancem, Mirkom Besekom, Dragom Švigirom i kolegom kojemu se sjećam samo prezimena (Đurđević, op.a.) krenuli u borbu s vatrenom stihijom. Ubrzo su nam u pomoć došli vatrogasci iz DVD-a Virovitica. Možete zamisliti kako je to izgledalo – požar je preuzeo pilanu punu drvne mase, ljepila, raznih kemijskih sredstava i ostalog. Sretna okolnost u svemu tome je da nitko od ljudi nije bio teže povrijeđen – sjeća se Antun, koji kaže kako je pogon pretrpio strašnu materijalnu štetu, ali da su na kraju bili sretni jer nitko nije stradao, iako je opasnost vrebala sa svih strana.

LJUDI VOLE VATROGASCE

Pričajući o vatrogastvu, Ante se prisjeća i brojnih lijepih stvari. Kaže kako su ljudi i tada, prije pola stoljeća, cijenili vatrogasce i rado su se s njima družili.

– Tada je bilo dosta profesionalnih vatrogasaca u poduzećima, a bile su dobro posjećene i vatrogasne zabave. Sjećam se lijepih vatrogasnih parada unutar DVD-a Virovitica i puno dragih ljudi s kojima sam radio ili surađivao. Bilo je i smiješnih trenutaka, kada su se kolege iz pogona znali malo našaliti s nama. Jednom sam bio u obilasku poduzeća. Kaput sam ostavio na vješalici, ali mi se nije dalo vraćati po njega. Kad je smjena završila, vratio sam se, ali kaput nisam mogao obući: na njemu nije bilo prostora ni za ruke, ni za tijelo. Pokušavao sam ga odjenuti, bezuspješno, i shvatio da mi je neki ‘veseljak’ zaklamao kaput radnom klamericom – ispričao nam je Ante dogodovštinu koja mu je dala pune ruke posla jer je nakon što je došao kući imao što raditi – skinuti svaki dio, stotinu sitnih dijelova.

NE ODUSTAJE OD OVOG HUMANOG POZIVA

Svoju dužnost vatrogasca, osim u Tvinu, Antun je od 1987. godine obnašao i u DVD-u Virovitica. Iako je u mirovinu otišao 1998. godine, od vatrogastva ne odustaje.

– Vatrogasac si od početka do kraja života, 24 sata dnevno. Ili nisi vatrogasac. Naravno, dok te služi snaga, gasiš požar, a kad ostariš, u mislima si sa svakim vatrogascem, na svakom požaru – gorljivo priča Antun koji ističe kako svaki vatrogasac posebno teško proživljava trenutke kada sazna da je netko od kolega stradao pri obavljanju dužnosti.
– Odmah se sjetimo kako je bilo nama i da smo sretni što nam je glava ostala na ramenu. Jer, težak je to posao, ali i lijep, human. Ljudi to znaju prepoznati pa mi je izuzetno drago što su me se i moji kolege iz DVD-a Virovitica sjetili i što će mi uručiti priznanje za rad. Bit će mi to najdraže i najvrjednije priznanje – sretno kaže Antun Poljak, nastavljajući pričati o trenutcima iz mladosti sa suprugom Marijom. Pogađate, većina uspomena vezana je upravo uz – vatrogastvo. (www.icv.hr, bs)