Jedno od jako odgovornih i opasnih zanimanja koje danas podrazumijeva imati motornu pilu u rukama, znati kako se „drvo ponaša“ i dobro procijeniti kako ga usmjeriti da padne na točno određeno mjesto, a bez da pritom učini štetu po drugo drveće ili pak ljude koji se nalaze u šumi je – sjekač. Njega su nam približili Tomo Baltić iz Suhopolja i Željko Vincek iz Orešca. Ova dvojica zaposlenika Šumarije Suhopolje sjekači su više od 10 godina i može se reći kako drvo poznaju „u list“. No i dalje su svake sekunde na oprezu za vrijeme svog posla, o kojem su nam više rekli u odsjeku 10 C, na području Orešca, u predjelu Gačiški Lužanjak.

SAMO KONCENTRIRANO

Najvažnije je, kažu, naglasiti kako se drvo ne ruši „tek tako“. Svako drvo odabrano za sječu raste iz tla na kojem već raste nova, mlada šuma. Krošnje, primjerice, hrasta lužnjaka, a koji voli svjetlost, zaklanjaju ovaj važan izvor života mladim biljkama, pomlatku, pa je „staro drveće“, koje je doseglo svoju sječivu zrelost, predviđeno za rušenje.

U protivnom, ako bi se sva stara stabla ostavila, počela bi obolijevati, zub vremena načeo bi im krošnju i grane. Cijeli ekosustav bi se poremetio, tlo bi se zakorovilo, a mlade biljke ne bi na vrijeme dobile dovoljno svjetla koje im je potrebno da izrastu u prekrasna i zdrava stabla. Zato se, kažu nam stručnjaci, svako drvo pomno prati. Kada mu dođe vrijeme za sječu, bude označeno. Tada na red dolaze sjekači. Oni moraju srušiti drvo, izrezati ga na manje dijelove te sigurno izvući iz šume. Kako izgleda taj proces?

– Prvo trebamo očistiti oko sebe. Zatim odredimo smjer obaranja stabla, kao i smjer odstupanja od stabla – to je mjesto gdje se možete maknuti dok pada. Slijedi obrada žilišta, konkretno, obrada žila sa strane koje nam smetaju prilikom rada – o pripremnim radovima priča nam Tomo Baltić, koji kaže kako su to sve koraci koji zahtijevaju koncentraciju i bistru glavu.

– Svako je drvo priča za sebe, ne možete se pozvati na jedno iskustvo i reći da sve znate. I uz svu opremu, nema stopostotne zaštite. Kad sam prolazio edukaciju za sjekača, a koja traje mjesec dana, uz alat, opremu, zaštitu i ostalo, najviše sam o poslu naučio iz iskustva starijeg kolege. O granama koje mogu zaostati nakon sječe, o nevidljivim opasnostima na koje čovjek ne računa, a uvijek ih ima. Zato uvijek treba biti na oprezu – naglašava Tomo Baltić.

OSIGURANJE AKO DRVO „NE POSLUŠA“

– Vidite ovaj ‘zarez’ na panju, koji je ostao? Taj se dio zove prelomnica, to nam je svojevrsno osiguranje. Kad napravite zasjek i definitivni rez, s kojim ste ‘nagovorili’ drvo da padne na točno određeno mjesto, prelomnica je taj dio drveta koji će se pobrinuti da nam stablo tijekom obaranja ‘ne pobjegne’ i ne padne na nas. Prelomnica drži i usporava stablo prilikom pada i svaki sjekač zna da je to posljednja zaštita pri je onog trena kada više
ništa nije u našim rukama – objašnjava Tomo B., koji kaže kako su mu alat svakodnevni, o kojim ovisi, motorna pila, sjekira i klin, uz opremu poput profesionalne kacige, kombinezona, antivibrirajućih rukavica. Dvadesetak kilograma opreme i alata čini ovaj posao još zahtjevnijim.

Sam proces pripreme za rušenje traje i do pola sata, a onaj najriskantniji, definitivni rez, ovisno o debljini stabla – nekoliko desetaka sekundi. Svaki centimetar i svaka sekunda pritom su važni, govore nam sugovornici, priznajući da su sretni jer dosad, osim kojeg pada, nisu imali ozljeda. A one mogu biti bezazlene – od ogrebotine i pokoje modrice do onih teških – gubitka prsta, ruke, noge, ozljeda zbog kojih se ostaje u kolicima do kraja života ili pak i gubi život u šumi. No, nije sve obavijeno opasnošću. Rad u šumi, „najljepšem uredu na svijetu“, blizina životinjica poput vjeverica, srna, ptica, kao i činjenica da se čini nešto dobro za mladu šumu, gospodarstvo i ljude koje će drvo dugo grijati, sve su to razlozi zbog kojih sjekači vole ovaj posao i za njega se odlučuju, pričaju nam.

NEVIDLJIVE OPASNOSTI

Željko Vincek u Šumariji Suhopolje radi već petnaestak godina, a gotovo sav svoj radni vijek je sjekač. Govori nam kako je sada vrijeme sezone rušenja u šumi jer vegetacija miruje. Posla je puno, u ovakvoj sezoni obori i do 13 označenih stabala dnevno. Riječ je uglavnom o hrastu lužnjaku, visine između 20 i 30 metara. Željko ističe kako će svaki njegov dio dobiti novu svrhu.

– Nakon samog rušenja slijedi nam obrada žilišta, režemo višemetricu, odvojimo klade i grane i dijelove ‘zakopčamo’ na traktor. Kolega i ja smo i traktoristi. Zaduženi smo, dakle, da drvo, koje je nekad duboko u šumi, sigurno izvučemo iz nje nakon rušenja – ističe Željko Vincek. Ono što neće dobiti gospodarsku namjenu, vratit će se šumi, kaže. – Ostaje u šumi kao hrana životinjama, kukcima, sklonište životinjama. Svaka grančica i list imaju svrhu, ništa se ne baca i nije uzalud – dodaje Željko Vincek koji kaže kako na poslu pod krošnjama nijedan dan nije isti. Ono što ovih dana sruše u šumi, rezat će i izvlačiti i u narednim mjesecima, kada vegetacija krene i kada se drvo ne smije dirati. A kad završe s motornom pilom? Posvetit će se uzgajanju šuma, kako bi bile što zdravije i ljepše, kaže.

ČELIČNA KAPICA NOŽNE PRSTE ČUVA

Na oprez djelatnike stalno podsjeća i poslovođa Valentino Šabarić, zadužen za sigurnost i zaštitu na radu. I njegov ured je šuma, u kojoj brižno prati drže li se njegovi kolege svih propisa i pravila koje im čuvaju glavu, ruke, noge.

– Opasan je ovo posao i ima raznih ozljeda, ali srećom trenutno samo sitne. U tome dosta pomaže i edukacija, kad ljudi znaju osnovna pravila zaštite na radu i kada ih se pridržavaju, tada su već učinili puno da zaštite sebe i druge – smatra Valentino Šabarić, objašnjavajući kako niti jedan sjekač ne smije ni pomisliti ući u šumu bez radnih cipela s čeličnom kapicom, rukavica koje štite od vibracije, šljema i hlača sa zaštitnom mrežicom koja štiti od posjekotina. – Kad sjekači obaraju drvo, samo obaranje je posao za jednog čovjeka. Drugi mora biti udaljen dvije visine stabla, dakle oko 60 metara, što se smatra sigurnom udaljenošću – ističe V. Šabarić. Radnici Šumarije znaju proceduru i ne približavaju se mjestu na kojem se drveće ruši ako im to nije zadatak. Zato, kažu sjekači, ako se ovih dana iz neke šume čuje zvuk motorne pile i udaraca, za šetače, sportaše i ljubitelje prirode za šetnju je bolje potražiti – neku drugu šumu. (www.icv.hr, mlo)

[g-gallery gid=”577658″]