Nasmijane, strpljive, mazne, neodoljive – sve to i puno više male su Valentina i Kristina Tambolaš, najpoznatije hrvatske blizanke koje su prije gotovo dva mjeseca sa zagrebačkog Rebra stigle kući u Bušetinu. Za roditelje Mariju i Petra, koji s puno ljubavi brinu i za svog starijeg Ivana (4) i Maju (6), bio je to novi početak u životu, koji su dugo i s nestrpljenjem čekali. Posjetili smo ih u njihovom domu, koji su uz vlastita sredstva obnovili i uz pomoć dobrih ljudi i u kojem su danas, nakon svega, zaista sretni.

– Sad, kad gledam sve što smo prošli, ne znam otkud nam snaga. No onda pogledamo ova dva mala anđela koja su s nama, doma, i znam da je sve vrijedilo, svake sekunde – ističe Marija Tambolaš držeći prekrasne i zadovoljne djevojčice okružene bratom i sestrom. Blizanke danas više nisu spojene, ali ne mogu jedna bez druge. Dodiruju se ručicama, traže pogledom, guguću.

SIJAMSKE PALČICE

Podsjećamo, malene blizanke prije devet mjeseci rođene su na rodilištu Sv. Duh u Zagrebu kao sijamske blizanke u 33. tjednu. Imale su spojen donji dio prsnog koša, zajednička jetra te crijeva. Šanse da će preživjeti iznosile su svega 16 posto, no hrabri liječnici tu su šansu preokrenuli u pobjedu života, za obje. Sićušne djevojčice, koje su zajedno imale 3800 grama, odmah su prebačene na KBC Rebro. Kad su dovoljno ojačale, uslijedila je povijesna, 15-satna operacija odvajanja, koja je uključila vrhunske liječnike s KBC-a Rebro i Merkur. Djevojčice su tada dobile priliku za samostalan život. Operacija je upisana u medicinsku literaturu, a Valentina i Kristina prozvane su „čudom s Rebra“.

– Za vrijeme operacije mi smo bili doma, tada još u kući u Sv. Đurđu. Zvali smo svakih sat vremena. Kad je operacija bila pri kraju, suprug i ja sjeli smo u automobil, morali smo ih vidjeti. Za to nema riječi – prisjetila se Marija onog trena koji je u njihovom životu bio opipljiv znak nade i uslišanih molitvi. Ne prestaje zahvaljivati svim liječnicima, sestrama i cijelom osoblju koje je bilo uz njih svakog trena, ali i svima onima koji su pokazali veliko srce u njihovoj borbi za život dviju sestrica.

Uslijedila je obnova stare kuće koju su kupili kako bi cijela obitelj imala svoj prostor, svoj vlastiti dom. Mnogi su i tada pokazali veliko srce, ali i kasnije.

– Pomogli su nam i Županija, Općina Špišić Bukovica, Grad Virovitica, ali i naši sumještani iz Bušetine koji su organizirali i turnir za nas. Kada sam ja putovala u posjet curama, uz supruga su uvijek bili bake i djedovi, ujak, stric, cijela rodbina. Svi su uskakali u pomoć i svima im od srca hvala. Mnogi su nam pomogli i nakon što su cure došle kući. Zaista imamo sve što nam treba – kaže zahvalno Marija.

Blizanke su kući stigle krajem kolovoza. – Taj, prvi dan, bile su jako nervozne, valjda im je nedostajala gužva, buka i brojni ljudi na koje su navikle. No brzo su se privikle i danas su mirne, sretne djevojčice. Imaju jedan noćni obrok, oko dva ujutro, inače spavaju cijelu noć – zadovoljno priča Marija koja kaže kako su djevojčice uz novu okolinu dobro prihvatile i kašice, unatoč tome što im je uvođenje „prave hrane“ izazov.

KAŠICE KAO IZAZOV

– Ne smiju sve jesti, kao druge devetomjesečne bebe. Ipak njihovi trbušćići trebaju malo više vremena da počnu probavljati različite kašice. Zato idemo polako, isprobavamo namirnicu po namirnicu, pa njihovu kombinaciju. Jabuka je u redu, kao i neke druge vrste voća. Što se mlijeka tiče, ono ispočetka toleriraju i tu je sve u redu. Najvažnije je da su zdrave i da dobro napreduju. Sad već imaju šest kilograma i prave su cure – glasom punim ljubavi govori Marija, s ponosom dodajući kako joj svakog dana neizmjerno pomažu Maja i Ivan, veliki sestra i brat koji su od prvog dana pokazali zrelost i spremnost na izazove s dvjema blizankama u kući.

– Ja čistim, perem, spremam – simpatično govori Ivan, dok mama Marija dodaje kako je zapravo riječ o tome da kod kupanja sestricama pomaže oprati ručice i nožice. Kad su u vožnji kolicima, gura sestrice, pod sigurnom maminom rukom, a stručnjak je za uspavljivanje, kada treba nježno pričati, gugutati i maziti Valentinu i Kristinu. Kao zaljubljenik u traktore i bagere, svečano nam je obećao da će sa sestricama dijeliti svaku svoju igračku i naučiti ih kako se s njima igra, što će biti uskoro.

Maja, odgovorna i ozbiljna djevojčica, je pak mamina desna ruka. Marija ne mora ni reći, a već je spreman novi komplet odjeće, nova tetra pelena ili pokrivač, kad treba koju sestricu presvući, pokriti, utopliti. – Ja ću seke naučiti svako novo slovo i brojku – poručuje nam vrijedna Maja.

– Zaista su razumni i imaju strpljenja – s ponosom govori Marija, koja ističe kako je obitelj u rujnu dočekala još jedna velika promjena. Maja je krenula u malu školu. Male škole u Bušetini nema, već u susjednom Rogovcu, pa dva puta tjedno rano ujutro budi sve kako bi mogli odvesti Maju u nove obaveze, a u kojima je stekla drage prijateljice.

– Sva sreća da sam, prije negoli su cure došle kući iz bolnice, uspjela položiti i vozački ispit. Ne znam kako bismo se organizirali drugačije, da ja ne vozim. Bilo bi sve puno teže – s olakšanjem govori Marija, koja do oko 16 sati kada Petar dolazi kući s posla, izmijeni desetak različitih uloga, kao i svaka mama na rodiljnom dopustu. Ona je i kuharica, čistačica, odgojiteljica, miriteljica, maziteljica, pričalica, terapeut.

– Ma sve se to može, samo neka su oni zdravi i sretni – po poznatoj skromnosti kaže Marija, koja ističe kako im je svaki dan drugačiji i donese nešto novo.

– Na primjer, kako se naše curice mijenjaju. Prije je Valentina bila strpljiva, kad bi se probudila, samo je šutjela i čekala svoj red da ju se uzme, nahrani, presvuče. Kristina bi vrištala, htjela odmah sve i sada. No, kako su došle kući, to se promijenilo. Zamijenile su uloge – sada je Valentina ta koja traži da bude prva, da ju se nosi, mazi, ona je turbo, u pokretu. Kristina je sad u nekoj fazi da je zadovoljna već samo time što leži i priča, guguće – gledajući svoje male ljubavi govori nam Marija. Djevojčice vole biti na podu, okretati se s trbuščića na leđa, puzati. Kristina je počela, kaže Marija, polako i „pričati“.

– Neki dan rekla je nešto poput ‘tata’, a i Valentina je blizu tome da kaže nešto smisleno. Vidjet ćemo što će na kraju i reći – potičući ih na priču, s puno dodira i grljenja, govori im brižna majka Marija.

PORUKA DRUGIMA: BUDITE HRABRI I NE GUBITE NADU

– Jednom do dva puta mjesečno idemo na kontrole u Zagreb. Pritom, uz vađenje krvi, obavimo i cjelokupni pregled – kod gastroenterologa, ortopeda, kirurga. Jako su zadovoljni s njima i njihovim napretkom, što nas raduje – kaže Marija Tambolaš.

Poručuje kako je put koji su prošli težak, ali i čudesan, no vrijedan svake žrtve. Govori to svim onim majkama i očevima, obiteljima koje su im se ovih mjeseci javljale, podržavale, ali i same tražile ohrabrenje zbog teške dijagnoze.

– Treba vjerovati da će sve biti dobro. Samo trebaju vjera i nada. Ne odustati na prvi problem, reći – ‘ja to ne mogu’. Mi smo zapravo jači nego što mislimo. Kad dobijete ova dva prekrasna anđela, onda vidite da je borba bila itekako važna i da ništa nije bilo uzalud. Zar ne? – pita Marija, naslonivši bradu na glavice svojih djevojčica, malih lavica koje će još dugo mnogima u Hrvatskoj biti znak nade i pobjede života. (www.icv.hr, mlo)

[g-gallery gid=”559579″]