Svako dijete u svom procesu odrastanja mijenja zanimanje kojim se želi baviti kada odraste. Roditelji tako često svjedoče budućim princezama, frizerkama, pjevačicama, automehaničarima, astronautima i radnicima u zoološkom vrtu. Kako odrastanju i dječjoj maštariji brzo dođe kraj, treba odabrati zanimanje kojim ćemo se zapravo baviti cijeli život. Uzora je puno, ponekad prevagnu materijalni razlozi, ponekad unutarnji poriv, a ponekad je to posebna draž, kad se ono što voliš „poklopi“ s odabirom članova obitelji. Ovo je priča o njima – našim sugovornicima koji su krenuli stopama svojih roditelja i danas pod istim prezimenom nastavljaju poslovnu tradiciju.

SPORTSKA OBITELJ

– Sve je to neka inercija, s obzirom da sam ja u sportu također od malena. Kada se rodio Marko, još smo tada živjeli u Zagrebu. Supruga Gordana nije tada imala kome ostaviti Marka na čuvanje pa ga je dovela k meni na tenisko igralište. Ja sam tada bio trener i radio sam popodnevnu smjenu od tri do osam navečer te se nikako nisam mogao posvetiti čuvanju Marka jer sam imao raspored kojega sam se morao držati.

Dao sam mu reket i poslao ga na neko pomoćno igralište koje se nije upotrebljavalo. Marko je tih pet sati lupao lopticu reketom u zid. Nakon posla htio sam još pogledati meč Ivaniševića i Beckera i dok sam ja gledao meč, Marko je još uvijek udarao lopticom u zid – prepričava Željko Boos, ponosni otac sinova Marka i Karla te kćeri Matee, s kojima je danas predvodnik sportskog života u Virovitici. Treneri, sportaši, rekreativci, kod njih se dolazi na vježbanje, disciplinu i rad na sebi. Bilo da je riječ u teretani ili na teniskom terenu.

UPORNOST OD POČETKA

– Marko je bio baš talentiran za tenis pa je šteta što sam kao teniski trener morao voditi druge i nisam se mogao posvetiti maksimalno njemu, što zbog nedostatka vremena, što zbog nedostatka financijskih sredstava. Kada smo došli u Viroviticu, bili smo u kreditu zbog kupnje terena i kupnje balona pa ni nismo mogli drugačije – prisjeća se Željko te zaključuje kako se ipak sve na dobro izvuklo, s obzirom na okolnosti.

– Karlo je odlučio trenirati košarku, a to mi je bilo osobito drago jer nije lako imati dva tenisača u kući. Ubrzo sam shvatio da od tog rekreativnog bavljenja košarkom neće biti nekog znatnog rezultata pa se Karlo, dosta kasno, počeo baviti i tenisom. Kasnije se kod njega razvila ljubav prema biciklizmu, izvezao je jako puno kilometara, u sedam dana gotovo 3000 kilometara. Danas je Karlo u CrossFitu na što sam jako ponosan – rekao je Željko te simbolično dodao kako je udica sporta bačena, a dečki su se na nju uhvatili.

Uhvatila se i Željkova kćer Matea, no ona je, kako kaže Željko, trenutno u tinejdžerskoj fazi pa je tenis ne zanima, nego je radije s bratom Karlom u teretani.

Marko je preuzeo tatin posao na teniskim terenima, a Željko uskače kada je na terenu potrebna pomoć.

– Tata mi je ljubav prema sportu usadio još od prvoga dana, to je jednostavno utkano u mene. Kao mali volio sam i nogomet, no znao sam da ću uvijek biti samo u tenisu pa sam se već kao dječak našao u teniskim vodama i trenirao uz tatu kako je on trenirao druge – prisjeća se Marko, koji trenira mnogo virovitičkih mališana.

– Želja mi je nastaviti ono što je tata cijelo vrijeme radio, pozivao djecu da se bave sportom, osobito tenisom, pa tako želim na zanimljiv način privući što više djece u klub. Neki od njih ostanu trenirati, neki dolaskom zime odustanu – rekao je Marko, koji osim na terenima, često radi i u teretani jer je, kako kaže, sve to obiteljski posao.

– Ono što oduvijek pokušavamo u našoj obitelji je, igrajući tenis, probati izvući maksimalnu kvalitetu iz ove naše male sredine, a mnogo je teniskih talenata poteklo iz Virovitice – pojašnjava Marko.

Za vrhunske rezultate samo treniranje tenisa nije dovoljno, već je potrebno raditi i na fizičkoj spremi pa je odlazak „kod Karla“ u teretanu važna karika u odličnoj fizičkoj spremi. Karlo se, za razliku od oca i brata, više posvetio CrossFitu nego tenisu pa se njegova ljubav prema sportu razvijala na tom području.

– Kako je vrijeme išlo, više sam zavolio fitness nego tenis, a onda je došao biciklizam, kojega sam isto zavolio zbog tate. Ispočetka sam bio s njim na nekoliko vožnji i svidjelo mi se, priključio sam se virovitičkoj ekipi biciklista pa sam se počeo pripremati s njima – priča nam Karlo, koji je već sa 16 godina odvozio biciklistički ultramaraton od Osijeka do Knina.

No, Karlo nije tu stao, nastavio je tražiti način kako da objedini sve ono što voli pa je u nekoliko seminara upoznao svijet olimpijskog dizanja, odnosno weightliftinga.

– Htio sam biti dobar u svemu, išao sam malo na košarku, malo na tenis, malo na biciklizam i onda sam se u potpunosti našao u CrossFitu, koji ima mnogo elemenata poput dizanja utega, gimnastike, aerobnih vježbi te olimpijskog dizanja – rekao je Karlo, kojem se posebno svidjelo olimpijsko dizanje te je svu svoju energiju i znanje usmjerio u tu disciplinu.

Uslijedili su naporni treninzi u Dizačkom klubu „Metalac“ u Zagrebu koji su rezultirali srebrnom i brončanom medaljom na državnim prvenstvima u olimpijskom dizanju. Danas je trener mnogima koji se žele dovesti u formu i raditi na vlastitom izgledu i zdravlju, a najbolji im je primjer zahvaljujući disciplini i neumornosti u treniranju zbog kojih je, kažu nam, ovaj mladi trener zaslužio veliko poštovanje.