U mađarskim županijama Šomođi i Baranja već nekoliko stoljeća živi hrvatska narodna zajednica uz rijeku Dravu u 10-ak sela od Lukovišća na zapadu do Starina na istoku. Ta zajednica imala je za vrijeme Austro-Ugarske puno jače emocionalne i rodbinske veze s Hrvatima s naše strane Drave od Budakovca do Noskovaca. Nažalost, u rasponu od 80 km, od Terezinog Polja do Donjeg Miholjca nema mosta preko Drave, tako da su te veze sve slabije i asimilacija tih 2-3 tisuće mađarskih Hrvata sve je veća. Industrijalac Gutmann izgradio je krajem 19. stoljeća za potrebe eksploatacije slavonskih šuma, uskotračnu vicinalnu prugu koja je spajala Szent Lorinc i Slatinu, odnosno Papuk sve do Voćina. Jedini, željeznički most preko Drave kraj Čađavice porušen je tijekom 2. Sv. rata, a totalno je uklonjen 1966. godine, kada je zadnji put vozio i popularni Ćiro iz Voćina do Čačinaca.
Selo Drvljanci, mađarski Revfalu (selo na skeli), 3 km zračne linije od Sopja, izgradilo je kapelicu Srcu Isusovu 1925. Ovo hrvatsko selo do 300 duša raseljeno je 1973.-74. godine zbog velikih poplava i lošeg pristupnog puta. Tek 1994. obnovljeno je proštenje Srcu Isusovu na koje dođe i do 500 vjernika iz svih okolnih sela i to je najveće proštenje prekodravskih Hrvata, ali i Mađara. Mještani Martinaca dolaze pješice u procesiji jednim prilaznim putem koji ide trasom nasipa (benta). Prošli petak Misno slavlje u Drvljancima predvodio je, sa još 4 svećenika koji pastoralno brinu i za župe u Martincima, Križevcima i Starinu, arhiđakon podravsko-slavonski monsinjor Vladimir Škrinjarić, bivši slatinski župnik. On je rado viđeni gost kod prekodravskih Hrvata, te ih često posjećuje i hrabri u ovakvim prigodama. Sv. Misa u hladu stoljetnih kestena uvijek je duhovna okrjepa i prilika za susret prijatelja i rodbine koji se dugo nisu vidjeli. Ove godine hrvatska samouprava iz Martinaca osigurala je ručak za sve proštenjare kroz EU projekt. U selu ima 20-ak obnovljenih kuća koje služe samo za ljetni odmor.
Milan Dvojak, rodom ih Gornjeg Predrijeva od svoje mladosti posjećuje svoje prijatelje u prekodravskim selima vozeći automobil više od 80 km preko Barča. Svake godine dolazi obnoviti desetljetne veze s prijateljima i rodbinom, osobito s Gabrijelom i Robertom. Ipak, za ovu prigodu, glavnu feštu organizira šef mađarske carine u Barču, sada u mirovini Franjo (Ferenc) Barić. K njemu rado dolaze i lovci slatinskog kraja koje predvodi Franjo Kordi iz Gornjeg Miholjca. Gospodin Barić kao iskusni javni i politički djelatnik, preko svoje udruge radi na EU projektima kojima djecu i mlade iz hrvatskih samouprava u Mađarskoj povezuje s Hrvatskom. On je uz Jozu Solgu, hrvatskog predstavnika u mađarskom Parlamentu najjača karika za izgradnju prekodravskog mosta.
Inicijativa da se izgradi most koji bi ovo putovanje od sat i pol, svelo na 5 minuta (od Sopjanske Grede do Drvljanaca) postoji od 1991. ali sve ostaje samo na planovima i dobrim željama. Ako se ne iskoristi prilika dok su EU fondovi još izdašni i naklonjeni, te približe hrvatska sela na obje obale rijeke Drave, ostat će gorak okus da sadašnje garniture političara nisu odradile svoj posao. Za 10-ak godina izgubit ćemo veze i prijateljstva jer se mlade generacije više neće susretati, osim jednom godišnje prigodom folklorne manifestacije Dravsko proljeće.
Obični most s dvije trake, osobito kad Hrvatska uđe u Schengenski prostor, obnovit će stoljetne veze i pospješiti suradnju jednog naroda koje sada razdvaja rijeka ne šira od 200 metara. (www.icv.hr, vj)
[g-gallery gid=”538101″]
