U vremenu kada smo svi pod stresom, kada nemamo dovoljno vremena ni za obaveze, a kamoli za hobije ili duhovnost, kada zaboravimo na lijepu riječ drugima i često gledamo samo sebe, u takvoj situaciji pronaći osobu koja je smirena, koja sluša, koja zrači sigurnošću i podrškom, zaista je prava dragocjenost. Govorimo o jednoj našoj sugrađanki, Mariji Rajniš, vjernici župe sv. Roka, koja je o svom životnom i vjerničkom iskustvu odlučila reći par riječi za naš portal u rubrici „Iz vjerskog života“.

Marija je majka dvojice sinova, a sa suprugom Željkom ove godine proslavila je 25. obljetnicu braka, svoj srebrni pir. Otvorila nam je srce i progovorila o tome kako je prije dvanaest godina po prvi put otkrila pravi smisao riječi „živi Krist“ i kako se i danas raduje što o svom iskustvu, svakodnevnom hodu sa živim Bogom, može posvjedočiti i drugima.

ŽIVI BOG, MEĐU NAMA I S NAMA

Marija je i članica karizmatsko-molitvene Zajednice Dobrog pastira i to je iskustvo, kaže, izgrađuje, uz molitvu i svetu misu.

– Ja još nisam znala što mi se dogodilo, nego su mi ljudi, obitelj i prijatelji na izlazu iz crkve rekli da sam drugačija, da sjajim i da se ponašam potpuno drugačije – sjeća se naša sugovornica koja kaže kako je od tog trena krenula drugim životnim putem. Tada je upoznala i članove Zajednice Dobri pastir. Svaki dan čita Bibliju, moli i razmišlja o tome kako Božja riječ taj dan živi s njom i kako se obistinjuje u njenom životu, ali i životu ljudi oko nje.

– Do svoje 38. godine živjela sam vjeru kao folklor, a život mi je bio poput trnja, jer nisam poznavala Krista. Nisam imala to iskustvo da je naš Bog živ. Zbog nekih prijašnjih povrijeđenosti, nisam imala ni lijepu sliku o svećenicima, a danas mogu reći za sebe da sam bila i teški verbalni progonitelj svećenika i da sam njih smatrala krivima za sve loše što mi se do tada događalo u životu  – kaže Marija o stavu koji se iznenada promijenio i to za vrijeme dok su trajale pripreme za sakrament svete potvrde njenog starijeg sina. U tom vremenu u njenom se srcu probudila želja da obnovi milost iz tog doba, kad je i sama primila sv. potvrdu. Te godine, na misi bdijenja za Uskrs, kaže, tijekom pričesti, doživjela je pravo iskustvo Kristove blizine: da je uistinu živ u maloj hostiji.

Oni koji je poznaju, kažu kako je život nije mazio, no da je uvijek, iz svake krize, izlazila jačom. I danas je tako, kada Marija za sebe kaže kako je za sve zaslužna milost i Božja pomoć. Kad je bilo najteže, kad je mislila da situacija zaista nema izlaza, uvijek bi se našao put ka dobrome – bilo da je riječ o materijalnom ili duhovnom. Za svakog tko želi savjet ili pomoć, Marija je tu, uvijek ima spremnu riječ ohrabrenja i nade, jer, kaže, želi drugima posvjedočiti koliko je lijepo živjeti s Bogom.

Pogotovo kad smo svakog dana ranjeni, kada često ne vidimo smisao, kada smo „napadnuti“ samo lošim vijestima, kada ne možemo donijeti odluke, kada smo izgubljeni… Marija u svemu vidi priliku za popravak, jer – Bogu ništa nije nemoguće i On će, kaže, i iz crnih vijesti pronaći način da nastane nešto dobro i novo.

-Kad osjetite da ste ljubljeno dijete Božje, to je jedan novi život, to je jedan poseban hod, to sve mijenja – kaže nam Marija koja se rado odazove svakom pozivu na molitvu ili žrtvu za drugoga. U tome nije sama – ima potporu supruga Željka i cijele obitelji, kojima je molitva dio svakodnevnice, a bez koje ne mogu. Boga upoznaju kroz Njegovu riječ, kaže, a tisuću puta dosad pokazalo se kako su naše slike i razmišljanja o Bogu bile potpuno krive. Ponekad, kaže, „natovarimo“ si i prevelik teret na leđa, živimo opterećeni prošlošću ili pak u očekivanju budućnosti, uvijek u strahu od neuspjeha, razočaranja…

VAŽNO JE BOGU DOPUSTITI DA NAS VODI

– Ponekad su to zadaci koje mi sami sebi zadamo, da sve mora biti savršeno, baš onako kako smo zamislili, a na kraju ostanemo prazni, izgubljeni, razočarani, jer je ispadne sve kako treba. Često se osjećamo krivo i podvojeno – htjeli bismo dati cijelog sebe i na poslu, u obitelji, svojim bližnjima, nikako ne možemo pronaći mir. Zato je lijepo Bogu pustiti da nas On vodi, da nas On savjetuje, da nam pomaže. Možda On neke stvari uopće ne očekuje od nas, poput brižnog Oca koji želi da se sad odmorimo, no mi želimo raditi i dalje, izvan svojih granica. Bogu treba dopustiti i da nas izliječi, dati Mu sve svoje povjerenje i tek tada možemo spoznati kolika je to radost – ispunjeno svjedoči Marija i govori nam o nekim svojim iskustvima koje bi druge slomile ili pak obeshrabrile, no njoj su bile znak da je Bog s njom i njenom obitelji i u najtežim trenutcima, zbog kojih danas mirno korača kroz svaki dan i noć.

Primjerice, u trenu kad je mislila da je izgubila bolesnog sina, da je umro od komplikacija bolesti, jer hitna nije mogla doći po njih, a prvi prijevoz u susjedstvu došao je tek za pola sata, tada je, kaže, sve predala Bogu, duboko, teško, najteže, kao majka, koja zahvaljuje na životu sina, a kojeg predaje Bogu. Sa suzama u očima prepričava tren u kojem se sin oporavio, čudom: temperatura viša od 41 stupanj i grčevi su prestali, a kad su stigli do bolnice, liječnici su im rekli da je “nešto što je krenulo, stalo i povuklo se”.

Za sebe kaže kako cijeli svoj život želi biti karizmatik, jer, objašnjava, karizmatik je čovjek koji vjeruje u Boga, vjeruje da je Isus Krist sin Božji i po toj riječi i sili i snazi Duha Svetoga vrši i poslužuje Božju riječ svojim životom i u svakoj situaciji, ma kakva ona bila. Ističe kako joj na putu vjere, uz svetu misu, ispovijed, molitvu i obitelj puno pomažu materijali, tumačenja Svetog Pisma, koji se mogu svakodnevno pronaći na internetu i koji su vjernicima velika pomoć i podrška. Ujedno, hvali i dva časopisa u kojima se mogu pronaći brojna svjedočanstva vjere i hoda s Bogom: BOOK i Rema, koje izdaje Katolička karizmatska zajednica Kristofori.

BAŠ KAO JEDNO

Marija i suprug Željko proslavili su svoj srebrni pir u Međugorju i to na poseban način, na Proročkom zagovaranju koje je krajem travnja održao poznati karizmatik Cyril John. Program je bio poseban, kaže Marija, a oni su iz njega kući donijeli obilje duhovnih milosti.

– Muž i ja smo u Međugorju shvatili da nam se dogodilo nešto posebno – većinu naših zajedničkih godina proveli smo u svjetovnoj, tjelesnoj dimenziji našeg braka, dok smo u posljednjih pet godina više otvoreni duhovnoj dimenziji. Kad svoj brak živiš svojom nutrinom, svojim duhom, svojim posebnim zajedništvom i blagoslovom, ne može se ništa drugo reći nego da smo zaista jedno, da je on moja druga polovica, bez koje ja nisam potpuna – objašnjava Marija koja kaže kako je jako važno da cijela obitelj moli i da su supružnici danas složni, da se podupiru i da razumiju jedan drugoga.

– Tada postaje slatko već i pomisliti da ćeš učiniti nešto lijepo za drugoga, za onu osobu koja je dio tebe i za koju niti jedna žrtva nije teška, nego je izvor tvoje sreće – priča Marija koja kaže kako ima silnu potrebu drugima posvjedočiti koje bogatstvo imaju u braku. – Ma, željela bih da svi žive ovako kao suprug i ja – zaključuje s veseljem Marija. (www.icv.hr, mlo)