Iako se stoljećima smatralo kako se za najstariji spomen imena Virovitica uzima „Kronika…“, izašla iz tiska 1578. godine, koja je zabilježila ime našeg grada u obliku Virouiticza, jedan dokument koji čuva Državni arhiv u Zadru mijenja tu važnu činjenicu. Ugovor sklopljen davne 1399. godine između Jurja pok. Grgura iz Virovitice i majstora Martina pok. Stjepana, izrađivača lukova iz Zadra, otkriva da su naši starosjedioci još u 14. stoljeću koristili ime Virovitica za naš grad, čak dva stoljeća ranije nego što su o tome pisali povijesni podatci!

VIROVITICA, A NE VEREVČE

Za ovo važno otkriće zaslužan je jedan sveučilišni profesor – dr. Serđo Dokoza, profesor povijesti na zadarskom sveučilištu, koji je na ugovor naišao proučavajući spise javnih bilježnika te jedan Virovitičanin, prof. Marijan Maroja, viši arhivski savjetnik i voditelj Odjela vanjske arhivske službe Državnog arhiva u Zadru, koji u Zadru živi i radi. Uvelike zainteresiran dokumentom koji je otkrio njegov kolega sa studija, prof. M. Maroja bacio se u istraživanje ugovora i otkrio niz zanimljivih informacija koje je na kraju odlučio podijeliti i sa Virovitičkim listom.

– Ovaj ugovor, napisan na latinskom jeziku, kurzivnom goticom, ocijenio sam kao značajan za povijest Virovitice. Čitajući latinski tekst, uočio sam da je ime Virovitica napisano kako se i danas piše. Napisano je Virovitiza, jer je bilježnik bio s talijanskog govornog područja, gdje se glas c piše kao z. Kako sam pomalo upoznat s povijesti Virovitice i imenom grada, znao sam da se ovaj oblik imena u starim poznatim dokumentima nije koristio, pa sam to odlučio istražiti – kaže nam naš sugovornik, koji je odmah krenuo u pretragu literature, ohrabren činjenicom da je možda na pragu važnog otkrića. Proučavajući postojeću dokumentaciju utvrdio je, kaže, da se za najstariji spomen imena Virovitica uzima Kronika vezda znovič spravljena kratka slovenskim jezikom po D. Antolu Pope Vramce, kanoniku zagrebačkom, izašla iz tiska 1578. godine. U toj Kronici Antun Vramec spominje ime Virouiticza. – U starim spisima i kartama od srednjeg vijeka do kraja 16. stoljeća javljaju se razni oblici imena Virovitica. To su imena Wereuce, Wereuche, Veruche, Verouche, Werewcze, a u novijem razdoblju Werowiticza, Werouitiza, Verowitiza ili Verovitica. Do sada se smatralo da su hrvatski starosjedioci u srednjem vijeku izgovarali ime Virovitica kao Verevče.

Ovaj javnobilježnički dokument u potpunosti mijenja dosadašnja znanja o vremenu nastanka i korištenju imena Virovitica. On je jasni dokaz da se ime Virovitica koristilo i u 14. stoljeću – naglašava prof. Maroja, uzbuđen otkrićem. Zanimljiv mu je i sam sadržaj ugovora, ističe, kao i povijesne okolnosti koje se mogu iščitati iz njega.

EDUKACIJA ZA SAMOSTREL

Povijesni podatci govore kako je Virovitica imala status povlaštenog trgovišta, a koji je dobila poveljom iz 1234. godine. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II i brat Bele IV. Taj je dokument dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada. – Kao srednjovjekovni grad, imala je svoj kaštel i vojnu posadu koja ga je čuvala. U ugovoru navedeni Juraj pok. Grgura vjerojatno je zbog potreba vojne posade poslan u Zadar na školovanje za oružara, izrađivača lukova – ističe nam prof. M. Maroja, ocijenivši kako je virovitički oružar u Zadar najvjerojatnije došao kako bi učio o tada suvremenom i novom, moćnom oružju – samostrelu. Bilo je to mračno vrijeme, puno borbi i međusobnih sukoba pa je svako novo oružje, koje je moglo probiti oklop i pobijediti neprijatelja, bilo traženo i poštovano. Oružar se najvjerojatnije iz svog virovitičkog kaštela uputio na više od 400 kilometara dug put, kako bi stekao petogodišnje obrazovanje i svojoj postrojbi donio nadmoćno oružje, sposoban izraditi ga ili popraviti, kad god zatreba.

Već doći do Zadra tada je bio težak i naporan zadatak. U to doba, na kraju 14. stoljeća, nisu postojale ceste pa se Juraj, najvjerojatnije na konju, magarcu i s kolima, s hranom i odjećom, morao snalaziti kako je znao i umio.
– Morao je proći gotovo kroz prašumu i čuvati se hajduka koji su vrebali na putnike. Sve i da je uspio proći 15 kilometara dnevno, bez odmora i opasnosti koje su vrebale, samo za put trebalo bi mu oko 20 dana – procjenjuje prof. M. Maroja. Oružar je ipak sretno stigao na školovanje, svjedoči dokument koji je sastavio „javni bilježnik Articutius de Rivignano ( iz Rivinjana) u Zadru na velikom gradskom trgu, u nazočnosti Nikole Grgurova Nassisa i Šimuna pok. Marula suknara, također građana zadarskih, svjedoka i mnogih drugih nazočnih…“ 18. listopada 1399. godine.

U ugovoru se Juraj pok. Grgura iz Virovitize obvezuje učiti od majstora Martina, izrađivača lukova pok. Stjepana. Na rok od 5 godina, Juraj se obvezao majstora slušati, učiti od njega, da mu neće stvarati štetu ni krađu. Zauzvrat, majstor mu je ponudio smještaj u svojem domu, hranu, odjeću i obuću te obuku, a na kraju stručnog obrazovanja, obećao mu je dati i po jedan komad alata te ga odjećom i obućom opremiti za put kući. Je li virovitička vojska zaista i dobila svoje moćno oružje, odnosno, je li Juraj pok. Grgura završio zanat i vratio se kući kao školovan čovjek, pitanje je na koje će odgovoriti neki drugi povijesni dokumenti i neki drugi motivirani istraživači.

Što je točno pisalo u dokumentu koji čuva Državni arhiv u Zadru?

Ugovor između Juraja pok. Grgura iz Virovitice i majstora Martina, izrađivača lukova, pok. Stjepana, sklopljen 18. listopada 1399. godine, napisan je na latinskom jeziku, kurzivnom goticom. U ugovoru stoji:
Dana 18. mjeseca listopada, u Zadru na velikom gradskom trgu. U nazočnosti Nikole Grgurova Nassisa i Šimuna pok. Marula suknara, također građana zadarskih, svjedoka i mnogih drugih nazočnih. Juraj pok. Grgura iz Virovitice daje sebe i svoj trud majstoru Martinu izrađivaču lukova pok. Stjepana građaninu i stanovniku Zadra da stanuje s njim sljedećih pet godina. Obećaje da mu neće napraviti nikakvu štetu, niti će dobrovoljno to podržavati. Štoviše svim će se pravima suprotstaviti i sve učiniti protiv onoga tko bi želio majstoru Martinu učiniti kakvu štetu, krađu ili …., i slušati samog majstora Martina u svim njegovim zapovijedima te učiniti što god njemu bude dopušteno i u dobroj vjeri naređeno za majstora Martina i njegovu obitelj i ne napuštati ga sve do dogovorenog roka. I to sve zbog toga što je rečeni majstor Martin obećao ovom Jurju kroz cijelo to vrijeme odgovarajuću hranu odjeću i obuću, te ga vjerno i brižno obučiti u vještini ovog zanata. I na kraju ovoga roka obećava mu dati po jedan komad alata ovog zanata i istoga Jurja obući te mu dati odjeću onako kako se to bude činilo majstoru Martinu. Sve gore navedeno obje strane su jedna drugoj obećale poštovati pod prijetnjom kazne od 25 malih libara a ovo sada napisano, obećano i obvezano u budućnosti svim svojim bogatstvom itd. U cijelosti. (www.icv.hr, mlo)