Neodržavana korita rijeka jedan su od važnih problema s kojim se Hrvatska mora suočiti u budućnosti ako želi siguran i efikasan sustav zaštite od poplava. U ovom trenutku sustav koji se bazira na građenju nasipa do neba ili dizanju korita rijeke iznad površine zemlje nije rješenje i ne predstavlja dobar plan upravljanja rizicima, jer ne uključuje pitanje začepljenih i naplavinama nataloženih korita rijeka, a što je također jedan od velikih rizika vezanih uz poplave.

Upozorio je na to zastupnik Josip Đakić u okviru rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o vodama na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora.

– Poboljšanja koja su se dogodila jasno govore o tome kako dalje upravljati vodama kao našim bogatstvom. Vjerujemo da smo postigli određeni napredak u zakonskim okvirima i da su usklađeni s europskim direktivama – o novitetima Zakona kaže Đakić.

– No, nužno je poraditi na pitanju korita rijeka koja više nemaju apsorpcijsku mogućnost kao što su imala do sada. U našim koritima naslage su duboke od pola metra do 2,5 metara. Na onim oritima koja se i čiste, to je u tako smanjenom obimu da nema utjecaja na kapacitet rijeka, što je i dalje rizično.

Na pojedinim rijekama zbog začepljenosti smanjen je protok vode na samo jednu trećinu – rekao je Đakić i upozorio kako je nužno intenzivirati čišćenje korita rijeka kako bi kapacitet vodnog prihvata bio što veći po uzoru na potoke prve, druge i treće kategorije koji se ulijevaju u rijeke.

ZAPOSTAVLJENA DJELATNOST

Mađarska i druge zemlje definirale su taj problem kroz svoje sustave zaštite od poplava i upravljanja vodama, nešto što bi i Hrvatska, budući da donosi novi Zakon, također trebala učiniti. J. Đakić je upozorio i na nedostatak konkretne strategije vezane uz eksploataciju mineralnih sirovina, konkretno šljunka iz korita rijeka.

– Vađenje mineralnih sirovina, pijeska i šljunka je gospodarska djelatnost koju je Hrvatska zapostavila. U posljednjih deset godina zbog toga trpi gubitak od oko 5 milijardi kuna, na šljunku koji smo uvezli iz Srbije, Mađarske, Republike Srbije i BiH – ističe Đakić, te kaže kako su se susjedne zemlje bolje snašle i koriste prirodne resurse koji u Hrvatskoj propadaju.

– S obzirom da se granična crta na rijeci održava negdje na pola rijeke, oni šljunak vade sa svoje strane, šljunak s naše strane odlazi na mjesto njihova iskopa pa taj isti, naš šljunak, prodaju nama. Tako je cijeli koridor 5C sagrađen na našem šljunku koji smo uvezli iz ovih susjednih zemalja – rekao je Đakić.

SKUP NEMAR

Dok susjedi zarađuju na prirodnom šljunku i pijesku, naš je sustav posložen tako da se eksploatacija mineralnih sirovina iz rijeka može raditi samo u korist stvaranja barijera i nasipa u obrani od poplava. Rijeke postaju neprohodne.

– To je u biti samo kap u moru. Taj isti šljunak i pijesak koji sada vadimo i trpamo u vreće, isti je koji smo platili jer smo ga uvozili iz drugih zemalja – upozorava Đakić.
Delta Neretve je začepljena pijeskom, a pijesak, kamen i šljunak uvozimo iz Albanije brodovima, slikovito kaže.

Na isto stanje upozorili su i sabornici Branko Bačić i Anđelko Stričak.

– Susjedna Mađarska i BiH mogu čistiti korita rijeka, a Hrvatska ne može pa smo u situaciji da mi svoj šljunak i pijesak doslovno kupujemo od njih – kaže A. Stričak.

Eksploatacija šljunka i pijeska kao gospodarska djelatnost mogla bi pomoći općinama, gradovima i županijama, smatra Đakić, dodajući da od koncesija korist ima i cijela država.

No da se konkretno počne s eksploatacijom, koja će u isto vrijeme štititi prirodna bogatstva, a građanima omogućiti da od njih imaju i financijsku korist, nužno je krenuti u ozbiljnije promjene zakona, ali i postojeće prakse, koja na mjestu stoji već deset godina. (www.icv.hr, mlo)