Mladen Karamarković nedavno je napunio 25 godina. Njegovoj supruzi Tatjani su 24. Imaju 16-mjesečnog sina Petra. Žive u Ilmin Dvoru. Malom naselju sa samo 20-ak stanovnika, smještenom u općini Čađavica tik uz rijeku Dravu i granicu s Mađarskom. Većina nas za Ilmin Dvor nikad nije čula, što i nije čudno, no ako ste pomislili da je život tamo dosadan, gadno ste se prevarili. Doduše, nekome možda i jest, ali Mladenu i Tatjani sigurno nije. Za to su prvenstveno zaslužni sami, odnosno njihovi karakteri i marljivost. Ovo dvoje mladih ljudi svojim primjerom šalje snažnu poruku da se na slavonskoj zemlji i od nje ipak može živjeti – piše Jutarnji.hr.

– Nismo megalomani. Idemo polako, stepenicu po stepenicu, i zadovoljni smo. Imamo sve što nam treba, pa čak i više od toga jer mir koji ovdje imamo uz cvrkut ptica je neprocjenjiv – priča nam Mladen dok s njim, Tatjanom i malenim, ali neumornim Petrom šetamo po pašnjacima oko njihova imanja. Oko nas kao na nekoj idiličnoj seoskoj slici krave pasu travu ili se odmaraju na njoj.
Mama je ‘kriva’

Mladen je jedan od naših finalista u utrci za najboljeg mladog hrvatskog poljoprivrednika, što ga je ugodno iznenadilo.

– Među deset? U finalu? Nisam to znao. Pa, u svakom slučaju, lijepo je to čuti – vidno sretan bio je naš domaćin, rođeni Ilmindvorčanin, kao i njegov otac Branko koji je Mladena zarazio poljoprivrednim virusom.

– Za sve je zapravo kriva mama Melita. Tata je bio vozač kamiona, a ona trgovkinja, pa domaćica koja je 1996. godine odlučila kupiti kravu da ima mlijeka za sve nas. Osim mene, tu su i moje starije sestre Katarina te Slađana. Ali, tada su shvatili da jednu kravu ne možeš musti cijele godine pa su kupili dvije, a one su dale dva ženska teleta i tako je krenulo. Tata je vrlo brzo skužio da mama ima više novca od dvije krave, nego on nakon mjesec dana vozeći za Rusiju i ostale europske zemlje pa je dao otkaz i potpuno su se prebacili na poljoprivredu – proveo nas je kratko kroz povijest nastanka njihova OPG-a.

Mladenov otac danas ima oko 140 grla muznih krava i telića, a on sam njih 20-ak.

– Koliko ja imam grla, ženo? – pomalo zbunjeno pitao je Tatjanu, a ona kao iz topa odgovorila: 22.

– Nevjerojatna je. Ona svakoj kravi na našem imanju, računajući i moje i očeve, zna ime. I to ne govori napamet. Svaku posebno razlikuje i svaka se drugačije zove – ponosan je na svoju dragu Mladen koji je tako od najranijeg djetinjstva rastao uz krave pa nije čudno što je to danas njegov životni poziv.

– Na početku nije bilo tako. Do otprilike šestog razreda mislio sam da ću biti vatrogasac jer sam obožavao onaj crtić ‘Vatrogasac Sam’, ali onda sam shvatio što zapravo želim raditi pa sam upisao i završio u Slatini za poljoprivrednog tehničara – istaknuo je Mladen koji je svoje prve krave dobio na poklon od roditelja.

– Dobio sam 18 junica. Bila mi je to otpremnina za pet godina rada i vjernosti na očevu OPG-u – smije se naš simpatični domaćin koji se 2015. godine odlučio osamostaliti i pokrenuti svoj OPG.

– Iskreno, na to je najviše utjecao projekt EU Ruralni razvoj, mjera 6.1. Tu sam vidio priliku da se osamostalim, javio sam se na natječaj i prošao, pa sam kupio traktor i sijačicu i polako krenuo. Poslije sam došao do još jednog traktora, kombajna, prikolica, pluga… Prošle godine sam tu preko puta naše kuće na našem zemljištu uredio pašnjak.

Ljubav je na selu

Ipak, sve to teško bi realizirao da Tatjana nije još u vrijeme dok su bili samo dečko i djevojka pokazala interes za rad na zemlji i oko krava.

– Tatjana je često bila ovdje i prije nekoliko godina našli smo se u situaciji da je jedna radnica na očevu OPG-u otišla na porodiljni. Trebali smo zamjenu i Tatjana je pitala može li ona raditi. Iskreno, mama i tata bili su malo sumnjičavi, ali ipak su joj dali šansu, a ona je, eto, ostala dandanas ovdje – rekao je Mladen.

– Ja sam mali OPG. Nemam ni puno zemlje. Samo 12 hektara. Malo se šalimo, ali u ovom trenutku ja sam jedini zaposlen u svom OPG-u, s vjerom da će se to uskoro promijeniti, ali zato mi treba još zemlje – istaknuo je Mladen.

Trenutačno, dakle, ima 12 hektara, od čega je pola njegovo, a pola je unajmio od susjeda, uglavnom starijih ljudi koji su ili odustali od rada na zemlji ili više ne mogu raditi. Uzgaja kukuruz, djetelinu, djetelinsko-travne smjese, uljanu repicu, pšenicu, ječam… Sve što je potrebno da bi pratio plodored. Ima ugovorenu prodaju žitarica i mlijeka koje otkupljuje Dukat.

– Sad je donesen novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji ide naruku nama mladima. Na jesen u našem kraju ide natječaj za 2500-3000 hektara zemlje i valjda će se za mene naći 30-ak hektara. Ne tražim previše. Ako to dobijem, odmah ću povećati broj grla, a onda bih nekoga i zaposlio. Sve je to povezano – pojašnjava mladi poljoprivrednik koji hvali nove mjere i zakone, ali smatra da su trebali biti doneseni davnih dana.

Neizvjesnost

– Kod nas je velik problem to što svaka nova vlast, svaki novi ministar priča o nekim promjenama, ali one nam trebaju danas, a ne na jesen ili dogodine. Mi nemamo vremena. To treba pokrenuti što hitnije. Mene srce zaboli kada svaki dan u svom selu vidim vozilo Crvenog križa koje siromašnim ljudima dovozi ručak. Nevjerojatno je i tužno da se to događa u Slavoniji koja bi trebala biti žitnica Hrvatske – kaže ovaj mladi čovjek kojega pitamo kako to da se onda on odlučio ulaziti u neizvjesnost poljoprivredne proizvodnje.

– Mene je otac uvukao u ovo i povukao. Uz njega sam stekao znanje i hrabrost, a znam da bi veća šteta bila kada bi ovo bilo prazno. On ima osmero zaposlenih. Zamislite da sutra zatvori. To je direktno ugrožavanje čak osam obitelji. No ponavljam, mi nismo megalomani i idemo korak po korak. Istina je i da je onome tko radi dobro, ali to je težak kruh.

Ja sam preksinoć do 4 ujutro bio u polju i prskao, a sinoć sam do 2 ujutro spremao strojeve za današnji posao. Na moru smo posljednji put bili 2015. godine i ne znam kad ćemo skoro – ispričao nam je Mladen te naglasio da “ovaj posao treba voljeti ako želiš biti uspješan”.

– Mi smo, recimo, zadovoljni što nam Dukat plaća mjesec za mjesec, dok neki drugi otkupljivači kasne i po tri mjeseca. Naravno da je tim proizvođačima teško. Doduše, i cijena bi mogla biti bolja. Trenutačno je 2,70 kuna po litri, a trebalo bi biti barem 3-3,10 kuna, no na to, nažalost, ne možemo utjecati.

Možda bismo uložili i u neku malu siranu, ali iz ove pozicije ne možemo konkurirati velikim trgovačkim lancima koji prodaju jeftiniju, a nekvalitetniju robu samo zato što je kupovna moć građana slaba. Mogu samo utjecati na to hoću li i koliko raditi, da nešto ostavim ovom svom malom nasljedniku – pokazuje Mladen na Petra koji trči prema traktoru i viče: “Brm, brm…”