Ranih godina druge polovice 20. stoljeća mnogi glazbeni sastavi nastupali su po cijelom našem kraju te na scenu uvodili nove utjecaje i glazbala. Pionir tog novog doba bio je, između ostalih, i Mato Pintar, poznat i kao “Mato i četiri nevidljiva”.

Za one koji još nisu imali priliku čuti Matu Pintara, nužno je objasniti da je na pozornici tijekom zabava ili svatova bio samo Mato s harmonikom, a u isto vrijeme čuli su se i brojni drugi instrumenti. Otuda i naziv “četiri nevidljiva”, jer je slušatelj imao dojam da je na pozornici više izvođača koji sviraju, a ne samo jedan čovjek. Pojavom sintesajzera to je postala normalna stvar, ali u ono vrijeme, kada ih još nije bilo u našim krajevima, takvi su nastupi bili – čudni i jako zanimljivi.

Posjetili smo Matu Pintara u njegovoj obiteljskoj kući u Koriji potaknuti informacijom da se nedavno prestao baviti onime po čemu je i danas mnogima poznat – sviranjem.

SVIRAO I PO PET DANA U TJEDNU

– S aktivnim sviranjem moja “četiri nevidljiva” i ja prestali smo 2015. godine. To mi je bio poklon za 70. rođendan, a ujedno poklon mojoj supruzi i petero naše djece. Naime, život zabavljača je zanimljiv i lijep. Puno sviraš, putuješ, upoznaješ ljude, sretan si kad ih uveseljavaš, mnogo toga naučiš i vidiš. Svirao sam svugdje, i kod nas i u inozemstvu, ponekad i po pet dana u tjednu. Zaradio sam pritom mnogo novaca i upoznao puno ljudi, ali sviranje je “kruh sa sedam kora”, najbolje to znaju oni koji su ga probali – govori nam ovaj aktivni umirovljenik.

Prisjetio se Mato i fizičkog i psihičkog napora tijekom nastupa, izgubljenih noći, obitelji koju dugo nije viđao.

– Imaš osjećaj da sve prolazi mimo tebe, cijeli život i onda odjednom shvatiš da na leđima imaš već sedam desetljeća. Iako sam prije dvije godine definitivno odlučio da ću se prestati baviti sviranjem u javnosti, to ne znači da neću malo zasvirati harmoniku svojoj obitelji ili prijateljima kada doma budemo nešto slavili – objašnjava Mato P.

Kaže da se godinama nije stigao odmarati pa sada uživa u miru, jednostavnim poslovima u dvorištu, bavi se poljoprivredom, onom rekreacijom koja ga i opušta, ali i pomaže zdravlju.

mato2VRHUNSKA OPREMA

Sjedimo u njegovom domu i prisjećamo se početaka.

– Budući da nisam bio zaposlen, put me kao i mnoge naše ljude odveo u Njemačku. Tamo sam u jednom lokalu vidio glazbenika koji svira harmoniku, a istovremeno su se čuli i bubnjevi, gitara, bas gitara. Moram priznati da sam time bio oduševljen. Kako sam bio harmonikaš, nisam žalio ni novca ni vremena i nakon tri mjeseca rada u Njemačkoj kupio sam vrhunsku opremu o kojoj se kod nas moglo samo sanjati. I krenuo sam – slikovito priča naš sugovornik. Prvu svirku odradio je u Okrugljači 1972. godine, na jednoj zabavi.

Ljudi su, kaže, u čudu gledali kako svira harmoniku, a čuju se i drugi instrumenti: bubnjevi, gitara…

– Tako sam i dobio glazbeno ime “Mato i četiri nevidljiva” – objašnjava.

U tadašnje vrijeme domaća glazba bila je vrlo kvalitetna, ocjenjuje Mato P., dodajući kako se onda moglo jasno definirati što je rock, što je zabavna, a što narodna glazba.

– Danas je sve to u zajedničkom košu i ne zna se što je što. Tada su, kao što dobro znamo, bili popularni pjevači poput Miše Kovača, Ive Robića, Vice Vukova. Dosta se slušala i meksikanska glazba, a mnogi se sjećaju da je u Koriji živio i Ljubomir Milić iz grupe “Trio paloma” koja je bila najpopularnija grupa takve vrste na bivšim prostorima. Naravno, svirala se i narodna glazba koja je bila puno kvalitetnija nego ova danas – mišljenja je Mato Pintar.

Publika tražila “nevidljive” iza pozornice, po dvorani i izvan nje

Kao svaki glazbenik i Mato Pintar ima mnoštvo priča i zanimljivih anegdota iz vremena kada je nastupao.

– U 43 godine sviranja nastalo ih je bezbroj. Na svakoj svirci dogodilo se nešto zanimljivo, nerijetko i komično. Ono što je bilo zajedničko svakoj svirci, posebice u početku mog djelovanja je da je publika nerijetko tijekom, ali i nakon mojeg nastupa tražila i ostale glazbenike. Ljudi su zavirivali iza zavjese, tražili na pozornici, po dvorani, pa čak i izvan dvorane i domova. Razumljivo, u tadašnje vrijeme takav nastup je bio uistinu neobičan. Za to je, uz moj trud, bila zaslužna i vrlo skupa oprema koju sam imao, a koja je vrijedila kao nekoliko mercedesa – ponosno kaže Mato Pintar.

(www.icv.hr, bs)