Prije 26 godina, 31. listopada 1991. godine, postrojbe HV-a i MUP-a Republike Hrvatske, među kojima je najznačajniju ulogu imala i virovitička 127. brigada Hrvatske vojske, krenule su u prvu oslobodilačku operaciju kodnog naziva “Otkos 10”, u oslobađanje Bilogore. U najvećoj mjeri već istoga dana, kasno navečer, uspješno su obavili postavljenu zadaću. Nakon oslobađanja vojarne i drugih vojnih objekata te niza provedenih značajnih akcija manjeg opsega u kojima su virovitički dragovoljci sudjelovali diljem Hrvatske, bila je to zasigurno prva vojna operacija većeg opsega u kojoj su virovitički dragovoljci, tada kao pripadnici novoformirane 127. brigade HV-a, sudjelovali i bili njeni nositelji. Bila je to bez sumnje i prva vojna operacija Hrvatske vojske provedena u Domovinskom ratu.
U vezi s njenom provedbom, značajem i opravdanosti treba svakako istaknuti da je od kolovoza 1990. godine kada je počela oružana pobuna protiv Republike Hrvatske te ljeta i jeseni 1991. godine kada je otpočela otvorena agresija JNA i paravojnih četničkih snaga iz Srbije, BiH-a i s područja Hrvatske, koja su prema Miloševićevom planu trebala ući u sastav Velike Srbije, hrvatski branitelji unatoč grčevitoj borbi bili u defenzivi i uz velike žrtve jedva uspijevali zaustavljati napredovanje agresora. Slavonija, s Vukovarom kao najvećim žarištem otpora, bila je sa središtem Republike Hrvatske povezana samo podravskom magistralom, jer je autocesta kod Okučana bila prekinuta, tj. veliki dio područja zapadne Slavonije od obronaka Bilogore do rijeke Save bio je okupiran.
Neprijatelj je pripremao presijecanje podravske magistrale i proboj prema rijeci Dravi, koji je trebao izvršiti 5. korpus tzv. JNA iz Banje Luke, dijelovi bjelovarskog korpusa i lokalni četnici organizirani u tzv. 28. partizansku diviziju. Banija je gorjela. Neprijatelj je bio nekoliko desetaka kilometara od Zagreba. U Dalmaciju se putovalo preko Rijeke. Krajnji jug Hrvatske je u znatnoj mjeri bio okupiran, jednom riječju prijetio nam je poraz i potpuna okupacija.
Tog 31. listopada 1991. godine takvo odvijanje krajnje nepovoljne situacije po opstanak hrvatskog naroda prvi put je prekinuto, a neprijateljski plan za izbijanje na rijeku Dravu je propao. Hrvatska vojska tog je dana oslobodila više od 300 četvornih kilometara teritorija i to brdskog teritorija koji je bio vojnički vrlo nepovoljan za oslobađanje. Deblokirana je državna cesta između Grubišnog Polja i Virovitice, čime je Slavonija dobila još jedan siguran pravac za prometovanje prema Zagrebu, a kasnije je oslobođen i veliki broj do tada okupiranih mjesta. U operaciji “Otkos 10” sudjelovalo je 2647 branitelja, petorica su poginula, a više desetaka je ranjeno.
UZOR HRVATSKOJ
Virovitičani su, kao i prije toga i do kraja Domovinskog rata, bili uzor cijeloj Hrvatskoj kako se treba organizirati i suprotstaviti ideji stvaranja Velike Srbije na njenom ozemlju, a što su najbolje pokazali na bojnom polju. Viroviticu su u to vrijeme hrvatski branitelji diljem Hrvatske spominjali s poštovanjem, a za aktivne sudionike toga vremena bili su to dani ponosa i slave, kada je sloboda Hrvatske bila važnija od života.
Da bi sačuvali uspomenu na tu važnu operaciju i na svog poginulog suborca Marijana Derežića, bivši pripadnici A satnije 127. brigade HV-a tradicionalno se sastaju 31. listopada kod spomen-obilježja na mjestu njegove pogibije u selu Lončarici, gdje se i odigrao jedan od najžešćih sukoba u toj operaciji. (www.icv.hr, Davor Špoljarić)
