Tkanje, pletenje, našivavanje, pranje rublja na kanalu, ručno branje kukuruza… Sve je to danas gotovo zaboravljeno. No, da tradicija ipak neće nestati, svjedoči zanimljivo iskustvo buduće informatičarke Majde Kodžaga (21). Majda je odrasla uz baku Ivku Mađar (69) koju nije zanimala škola već rad i seoski život. Baka Ivka šiva od svoje trinaeste godine. Mama i sestra naučile su je i našivavati, tkati, plesti pa danas nema ručnog rada koji je toj vrijednoj umirovljenici nepoznat.

S KONCEM I IGLOM OD DESETE GODINE
– Kada sam imala deset godina, počela sam mami uzimati materijal, rezati i šivati, a s trinaest sam već znala šivati fertune, vrećice, lutke – kaže baka Ivka prisjećajući se sa smiješkom kako je, dok nije naučila šivati, znala napraviti i štetu. Vrijedne ruke godinama su joj bile “alat” kojim je zarađivala za svoju djecu, bilo da je riječ o šivanju ili poljoprivrednim radovima. Taj je posao bio zahtjevan, sve se radilo ručno i puno je duže trajalo. No, iako su bili stalno u poslu, stigli su se i družiti pomažući jedni drugima. Od svojih roditelja Ivka je naslijedila mnoštvo starih i izvornih predmeta i alata, te se odlučila na njihovo prikupljanje za etno zbirku kako bi očuvala prošlost i identitet svojih predaka. S tim ciljem 2012. godine osnovana je udruga “Čuvarice kulturne baštine” kojoj je baka Ivka bila predsjednica sve do siječnja ove godine. Tu dužnost i zadovoljstvo prepustila je unuci Majdi koja je prati od prvih koraka.
– Budući da je moja unuka imala volju i želju čuvati kulturnu baštinu, prepustila sam joj tu ulogu jer na mladima svijet ostaje. No, još uvijek radim što treba, vodim sve radionice i pomažem Majdi jer ne stigne sama zbog obaveza na fakultetu – skromno će baka Ivka pogledavajući prema Majdi koja iznad svega cijeni sve ono čemu ju je baka naučila.

PONOSNA ŠTO JE ODRASLA NA SELU
– Sve se to čini jednostavno na prvi pogled. No koliko god ona mene učila štrikati ili neki drugi ručni rad, i dalje trebam njenu pomoć, da mi mnoge stvari iznova pokaže – kaže Majda, kojoj je u interesu proširiti rad udruge. Danas se gotovo ništa ne radi ručno, vrijeme je ubrzano i ništa se ne stigne, govore naše sugovornice, navodeći i konkretne primjere. Kombajn napravi za jedan dan isti posao za koji je u davna vremena ljudima trebalo čak mjesec dana. Unatoč tomu ljudi imaju sve manje vremena. Dogodi li se da i kultura padne u drugi plan, nastojat će, poručuju, da čuvanje baštine uvijek ostane na dosadašnjoj razini.
– Nastojat ću da sve ovo iskustvo ostane među nama, članovima, da se ne zaboravi kako se nekada živjelo, radilo i uživalo – ističe Majda. Udruga ima više od 50 članova, od toga je oko 30 mladih.
– Ima nas od Zadra do Osijeka, učlanjuju nam se studenti, mladi, svake godine dođe netko novi. S godinama sam „povukla“ i cure iz srednje škole – kaže Majda sa smiješkom. Normalno joj je raditi na polju jednako kao i uređenoj hodati po gradu ili sjediti na subotnjoj špici.
– Ne sramim se reći da sam sa sela. Drago mi je da imam baku koja me može svemu naučiti. Možda još uvijek ne znam savršeno heklati ili štrikati, ali baka je tu da me uputi jer treba puno godina da se te vještine svladaju, možda čak i cijeli život. Nadam se da će baka biti uz mene što duže kako bih stigla sve naučiti – dirljivo će Majda.

ŠKOLA KAO MUZEJ
U Udrugu su uključeni i ostali članovi uže obitelji, njih 22. Sedam unuka i unuk vole što imaju takvu baku kojoj godine ne određuju što će raditi i čime će se baviti. Zajedno njeguju tradiciju te se svake godine na Veliku Gospu okupljaju u dvorištu bake Ivke gdje je i etno zbirka koja bi uskoro mogla biti u drugom i prikladnijem mjesto za očuvanje takvog neprocjenjivog blaga. Naime, u planu je od stare škole u Kladarama napraviti nešto poput muzeja. Poslužit će za jednu posebnu priču – očuvanje prostora i smještaj gotovo dvije tisuće starih predmeta iz etno zbirke, podsjetnike na vrijeme koje je nužno sačuvati.

KULTURNA BAŠTINA ZABILJEŽENA I NA PAPIRU
Čuvarice kulturne baštine Kladare već su izdale knjigu pod nazivom “Proizvodnja i prerada lana od sjemena do platna” koja je tiskana u 50 primjeraka te na papiru zabilježile kako se lan proizvodio u gotovo svakom domaćinstvu.
– Prikupile smo sve stare recepte koje su žene imale te će ove godine izaći i druga knjiga – govori nam potpredsjednica Ivka te ističe da je u planu i treća knjiga. Ona će izaći sljedeće godine, a u njoj će biti fotografije gotovo svih starih izvornih predmeta. – Ispod fotografija ćemo napisati za što ti predmeti služe kako bi ljudi čitajući knjigu znali o čemu se radi, da ih znaju pronaći u našoj knjizi i da ona brine o tradiciji kada nas ne bude – dodala je „čuvarica“ Ivka.

UČE SVE MLAĐE NARAŠTAJE
Čuvaricama kulturne baštine na prvom mjestu su radionice koje organiziraju za djecu u vrtiću i osnovnim i srednjim školama diljem županije. Tu je i umrežavanje seoskih žena putem radionica te stari radovi koji su neophodni da bi se očuvao identitet. One ručno beru kukuruz, kose travu, peru rublje, rifljaju, proizvode manje količine lana za tkanje. Sva ta iskustva prenose na nove generacije. – Mladi su dosta zainteresirani, ali škola je na prvom mjestu. Mene je pak od škole uvijek više zanimao rad i život na selu – kaže Ivka. Ove vrijedne žene skupljaju izvorne stare predmete, narodne nošnje, namještaje, alate, sve ono što je vezao uz njihovu prošlost. Već godinama za Uskrs na matkanu nedjelju organiziraju manifestaciju “Povrat tradicijskih običaja”.
– Ta manifestacija je već prerasla u međužupanijsku izložbu pisanica na kojoj sudjeluje 18 udruga, a kroz nju smo vratile naš običaj matkanje pisanicama – ponosno će Ivka M.

(www.icv.hr, tekst: Željka Đaković, foto: Mirjana Lukačić i Željka Đaković)