Kako glodavci, u većoj ili manjoj mjeri, nanose štete na poljoprivrednim površinama i u skladištima tijekom cijele godine, mogu biti prenosioci različitih bolesti ljudi i domaćih životinja te općenito zagađuju hranu u skladištima, spomenut ćemo najznačajnije među njima i načine njihova suzbijanja.
Među najznačajnije poljske glodavce spadaju zečevi, voluharice i miševi, a među najznačajnije glodavce koji nanose štete u skladištima poljoprivrednih proizvoda i općenito u životnom prostoru ljudi su crni i sivi štakor te kućni miš.
Zaštita poljoprivrednih površina, voćnjaka i vinograda od zečeva, voluharica i miševa
Zaštita protiv zečeva svodi se pretežno na mehaničku zaštitu i malim dijelom na kemijsku, odnosno na preparate iz kućne radinosti. Zečevi velike štete mogu nanijeti na mladim voćkama te je stoga nužno, ako se voćke ne nalaze u ograđenom prostoru, deblo zaštititi, posebice prije zime. Bitno je deblo omotati nekim materijalom ili ga premazati ili poprskati s preparatom. Materijali za omatanje su većinom perforirane folije, jutene vreće i rešetkaste mreže od plastike ili žice. Također se može postaviti zaštitna ograda ukopana u tlo da se zec ne može podvući ispod nje, te primjerene visine koju zec ne može preskočiti ni kad padne snijeg. Budući da zečevi baš ne vole strane mirise, posebno organskog porijekla, za njihovo odvraćanje se mogu koristiti različiti preparati koji se na voćke nanose prskanjem ili premazivanjem. Također postoji i nekoliko recepata na bazi organskih tvari životinjskog porijekla (npr. masti i loja) koji odbijaju zečeve, ali najsigurnija je ipak mehanička zaštita.
Od zečeva su često opasnije voluharice jer izgrizaju korijenje u zemlji, a ponekad i deblo. Postoje dvije vrste voluharica i to: vodena voluharica, latinskog naziva Arvikola terestris i poljska voluharica, latinskog naziva Mikrotus arvalis. Poljska voluharica je manja i radi manje štete, ali je izuzetno plodna, odnosno razmnožava se u većem broju. Većinom glođe koru prizemno iznad zemlje, a katkada se i penje na voćku. Također radi štete na ozimim usjevima. Budući da ne skuplja hranu za zimu, najveće štete čini u jesen, zimu i rano proljeće. Naročito radi štete ispod snijega. U vrijeme jakog napada po metru kvadratnom nalazi se jedna ili više aktivnih rupa.
Vodena voluharica je veća i skuplja hranu za zimu. Najčešće štete čini u proljeće i zimi. Hrani se korijenjem voćaka i vinove loze, posebno mladih nasada. Karakteristična šteta je kržljava voćka, malih listova, venuće listova i sušenje te lako vađenje iz tla, što je česta pojava u zatravnjenim voćnjacima i vinogradima.
Uz zečeve i voluharice miševi su također česti štetnici na poljoprivrednim usjevima te voćnjacima i vinogradima. Postoje razne vrste poljskih miševa, između ostalih prugasti poljski miš (lat. Apodemus agrarius), mali šumski miš (lat. Apodemus silvatikus) i patuljasti miš (lat. Mikromis minutus).
Zaštita od glodavaca u skladištima i domaćinstvima
Među štetne glodavce u skladištima ubrajamo crnog i sivog štakora te kućnog miša. Prebivalište štakora je ispod i u stambenim objektima te na smeću. Dostiže veličinu od oko 170 do 250 milimetara, ima dug rep, relativno velike uši i šiljast nos. Jede sve, ali pokazuje veći interes za žitom, voćem, orasima i povrćem. Živi do godinu dana, postaje plodan s 4 mjeseca te godišnje ima 4- 6 okota s 4 do 8 mladih u svakom okotu. Kao što je poznato, vrlo je okretan, može se provući kroz vrlo uske otvore i prenositelji su mnogih bolesti.
Od jednog para miševa ili štakora u godini se namnoži oko tisuću potomaka, a dolaskom zime u potrazi za toplinom mogu se pojaviti i poljski glodavci (voluharice) u skladištima prehrambenih proizvoda i stajama. Glodavci su vrlo nepoželjni u čovjekovoj blizini jer osim što uništavaju usjeve u polju i zatvorenim proizvodnim prostorima, hrane se uskladištenim prehrambenim proizvodima, oštećuju amabalažu i robu, a dlakama, slinom, urinom i izmetom zagađuju hranu u spremištima.
Osim toga, kao što smo već i spomenuli, mogu biti prenositelji uzročnika vrlo opasnih bolesti čovjeka i domaćih životinja, kao što su mišja groznica, salmonela, trihineloza i slično.
Istraživanjima je ustanovljeno da više od 20 zaraznih i parazitskih bolesti životinja i ljudi prenesu upravo glodavci svojim izlučinama i kontaktom s namirnicama.
Suzbijanje glodavaca traje otkad je i čovjek počeo organizirano živjeti u zatvorenim prostorima. Postupak suzbijanja naziva se deratizacija. Rabe se gotova sredstva u čvrstu obliku koja sadržavaju mišji mamak i otrov, pod imenom rodenticidi. Deratizacija se provodi i postavljanjem mreža na otvore, upotrebom lovki, mehaničkih klopki i ljepila.
Najčešći tipovi rodenticida u novije su vrijeme zatrovani mamci, odnosno mješavina pšeničnog zrna i otrova tzv. antikoagulanata. Nakon uzimanja tih mamaca glodavci polako malaksaju i postupno ugibaju naizgled prirodnom smrću ne izazivajući uznemirenost ostalih iz skupine.
Mamci se postavljaju na skrovita mjesta, a preporučljivo je postaviti ih u kutije, cijevi ili slične posude kako ne bi došli u kontakt s hranom, vodom ili domaćim životinjama. Glodavci u danu pojedu oko 10 posto hrane s obzirom na težinu. Primjerice miš od 20 do 25 godina u danu pojede 2-2,5 g hrane pa je bitna smrtonosna doza u proizvodu kako bi glodavac s malim unosom mamca bio suzbijen. U primjeni mamaca svakako treba upotrebljavati zaštitne rukavice radi samozaštite, ali i sprječavanja prenošenja mirisa ljudske kože na raspoređene mamce. Naime, glodavci imaju jaka osjetila mirisa, a miris ljudske kože odbija ih.
Postoje i specijalna ljepila koja se nanose u tanku sloju na kartonsku podlogu ili male komade daske. Dobro je na tako pripremljene podloge dodati malo sira kako bi se privuklo glodavca. Jedno je od takvih kvalitetnih ljepila MAUSE COL. Neotrovno je, nezapaljivo i dugotrajno održava ljepljivost na podlozi, a i cijena mu nije previsoka. Mrlje od njega mogu se očistiti benzinom.
Pri držanju i rukovanju sa svim vrstama sredstava za suzbijanje štetnih glodavaca, kao uostalom i sa svim otrovnim preparatima važno je uvijek imati na umu da ona ne smiju biti dostupna djeci, domaćim životinjama i divljači te da treba spriječiti onečišćenje uskladištenih proizvoda, bunara i vodotokova.
Prije nego što zaključimo ovu temu o suzbijanju štakora, kao zanimljivost spomenuli bismo jedan primjer iz prve polovice 18. stoljeća kada se kuga pojavila u gradu Osijeku, a njeni prenosioci su naravno bili štakori. Tada su se gradski oci dosjetili i u grad naselili kune koje su kao krvoločne životinje ubrzo suzbile štakore i kuga se uskoro povukla. Tako i danas stanovnici središta grada Virovitice po svemu sudeći mogu zahvaliti i kunama što sa štakorima nema značajnijih problema. No kune prave i određene štete, pa se može postaviti i pitanje imali li od njih više koristi ili štete.
I na kraju možemo zaključiti da glodavci tijekom svog životnog vijeka nanesu vrlo značajne štete na poljoprivrednim proizvodima, odnosno različitim prehrambenim proizvodima koje koriste ljudi ili služe za ishranu domaćih životinja, da su prenosioci različitih opasnih bolesti ljudi i domaćih životinja i da ih je stoga nužno kontinuirano suzbijati, a da su to dužni posebno činiti poljoprivredni proizvođači i svi oni koji se bave preradom poljoprivrednih proizvoda, odnosno proizvodnjom i prometom prehrambenih proizvoda. U kontekstu spomenutog svakako želimo dodati da jedinice lokalne uprave na području naše županije redovito financiraju tzv. Deratizaciju, a što se konkretno ovih dana provodi na području grada Virovitice te da se očekuje i odgovorna primjenu dobivenih sredstava od strane svih građana.
(www.icv.hr; ing Davor Špoljarić)