* Istina je da se ljudi skoro svaki put kada me vide uhvate za dugme i razvesele se, što mi je vrlo drago, ali ima i onih koji baš i nisu presretni kada se nakon što obavim svoj posao moraju primiti za novčanik i platiti mi održavanje dimnjaka. No, neovisno o tome, dimnjačar je u svakoj kući dragi gost ili se barem trudi da to bude i ostane, kazuje nam dimnjačar Petar Martić
Dimnjačari su u neka ne tako davna vremena nakon čišćenja dimnjaka u ova predblagdanska vremena ukućanim darivali kalendar koji se uoči Božića smatrao pravim darom, srećom i cijelu godinu je krasio njihove domove. Danas dimnjačarskih kalendara više nema, a zbog dugogodišnje ekonomske krize koja vlada u našem društvu, ali već i ranije dimnjačarski posao nije dobro plaćen. No, neki ga ljudi unatoč tome obavljaju sa zadovoljstvom i osmjehom na licu.
Kraj godine nam je pred vratima, a čestitke za bolju i uspješniju 2017. godinu već su nam na vrhu jezika. Zdravlje, poslovni i obiteljski uspjeh i ono neizostavno – sreća. Jer, ne kaže se uzalud sretan Božić ili sretna Nova godina. A sreća, ona je odavno povezana s dimnjačarima. Naravno, radi se o praznovjerju, ali kada vide dimnjačara, ljudi vrlo često posegnu za dugmetom. Ustvari, da bi sreća bila potpuna, trebali bismo za dugme primiti dimnjačara, ali budući da je to tehnički pomalo neizvedivo i nekulturno, ljudi posegnu za dugmićima na svojoj odjeći.
To nam je potvrdio i junak naše priče, dimnjačar iz Virovitice, 25-godišnji Petar Martić, djelatnik pitomačkog dimnjačarskog obrta “Dimko” koji se ovim poslom počeo baviti odmah nakon škole i dimnjačarsku uniformu nosi već 6 godina.
– Istina je da se ljudi skoro svaki put kada me vide uhvate za dugme i razvesele se, što mi je vrlo drago, ali ima i onih koji baš i nisu presretni kada se nakon što obavim svoj posao moraju primiti za novčanik i platiti mi održavanje dimnjaka. No, neovisno o tome, dimnjačar je u svakoj kući dragi gost ili se barem trudi da to bude i ostane.
DIMNJAČARI ZNAJU PROCIJENITI SVAKOG ČOVJEKA, ALI I PSA KOJI MU ČESTO ZNA BITI PREPREKA U OBAVLJANJU POSLA
Nešto je teže sprijateljiti se sa psima. Naime, prije nekoliko godina ugrizao me pas. Nemam zbog toga traume, nego sam samo malo više oprezan. Prvo dobro procijenim situaciju, vidim mogu li ući, u dvorište ili ne. Ako procijenim da postoji opasnost od napada psa, nastojim pozvati vlasnika kuće. Ako se ne javlja ili ako nije u kući, nećemo ulaziti pod svaku cijenu, a i nismo obvezni ako nam prijeti opasnost. Ima tu raznih pomalo komičnih situacija, bježanja od psa, vike i galame, situacija koje za nas dimnjačare nisu nimalo ugodne. Na svu sreću gotovo svaka kuća sada ima ulazno zvonce pa na taj način možemo obavijestiti vlasnika o svom dolasku, a postoji i mogućnost sprijateljiti se sa psom. Nije to lako, ni uvijek moguće, ali isplati se potruditi.
Opširnije pročitajte u novom broju Virovitičkog lista… (www.icv.hr; bs)