Branko Ružić rođen je u Sl. Brodu 4. ožujka 1919. Već zarana iskazuje crtački talent u osnovnojškoli u Vinkovcima. Poslije završetka osnovne škole njegov učitelj Pavao Divić upozorava profesora crtanja Vinka Pajalića na Ružićevu darovitost te ohrabruje talent mladoga Ružića koji zajedno sa svojim starijim školskim kolegama, Slavkom Kopačem i Rudolfom Sablićem odlazi na slikanje u prirodu. 1935. pokreće list «Svjetlost» kojem je urednik, i u kojem zajedno sa svojim kolegama objavljuje vlastite priloge.
Ružić je u tri godine od 1937. do 1940. promijenio nekoliko studija koji su ga privlačili: strojarstvo, arhitektura, povijest književnosti, povijest umjetnosti. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira kiparstvo od 1940. do 1944. Diplomirao je kod Ive Lozice i Frana Kršinića s kojim je bio veoma blizak. Kod prof. Tomislava Krizmana upisuje grafiku od 1944. do 1945. Iako je stekao diplomu kipara, odlučuje se i za studij slikarstva u klasi prof. Marina Tartaglie koji pohađa između 1945. i 1948. Te iste 1948 po prvi puta je nazočan na IV izložbi ULUH-a, gdje je privukao pozornost kritike. Njegovi prvi zapaženi radovi odražavaju poslijeratno doba i tematiku koja je tada prevladavala. Španjolska i manetovska tradicija vidljiva je u njegovom velikom platnu «Zlodjela okupatora»(1948.) U ciklusu «Cigani» likove još više stilizira udaljavajući se od tada sveprisutnog realizma.
1951. u Vinkovcima mu je priređena prva samostalna izložba a iste godine Udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem je radio do svoje smrti. Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba.
Autor je spomenika: Moša Pijade (Beograd, 1969), Korablja (Zagreb, 1970), Ljudi (Osijek, 1977), Vinkovačke jeseni (Vinkovci, 1978), Čudo u Milanu (Fallersleben, 1978), Fontana s pticama (Wolfsburg, 1978), Spomenik palim Zagrepčanima (Zagreb – Dotrščina, 1981), Provincijalat Bosne Srebrene (Sarajevo, crkva Sv. Križa, 1981). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade općine Rovinj (1967, 1972), Nagrade grada Zagreba (1968) i Republičke nagrade za životno djelo “Vladimir Nazor” (1986).
Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić, koja je – zahvaljujući njegovoj donaciji od više od četiri stotine djela – otvorena 15. lipnja 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu. Osim u mnogobrojnim katalozima, njegovo je stvaralaštvo prikazano i u dvjema monografijama – Mladenka Šolman: Branko Ružić (Moderna galerija Zagreb, Grafički zavod, Zagreb 1977) i Mladen Pejaković: Branko Ružić (Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb 1996).
Branko Ružić umro je 27. studenog 1997. godine u Zagrebu.
(www.icv.hr, www.muzejvirovitica.hr)