Dvadesetpetogodišnja Dora Golub dramaturginja je još jedne predstave Kazališta Virovitica. Radi se o predstavi Alfreda Jerrya „Kralj Ubu“ u režiji Same M. Streleca, kojom je otvoren ovogodišnji Virkas. Dora je završila studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a sada je apsolventica komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi profesionalni angažman i suradnja s Kazalištem Virovitica, u kojem je od sezone 2014./2015. zaposlena kao dramaturginja, je „Ćup“ Tita Makcija Plauta u režiji Renate Carole Gatice. Spomenuta predstava osvojila je nagradu publike za najbolju predstavu na Festivalu Zorana Radmilovića u Zaječaru 2014. godine.
Razgovarali smo s Dorom koja kaže da je, unatoč tome što je njezin prvi izbor bio komparativna književnost i anglistika na Filozofskom fakultetu, ono što ju najviše zanima upravo izvedbena dramaturgija.
Na što se točno odnosi Vaš rad u Kazalištu Virovitica?
– Uglavnom pišem tekstove za knjižice, odnosno radim zahvate na dramskim tekstovima i slično. Radim i kao dramaturginja na predstavama kao što je bio “Ćup“, „Agnus Dei“, koji sam radila prošle sezone sa svojim ocem i glumcem Kazališta Virovitice Igorom Golubom, i sada “Kralj Ubu”.
NASTAJE JEDNA NOVA PUBLIKA KOJA IMA POTPUNO DRUGAČIJU PERCEPCIJU, ONA NUŽNO NE GLEDA NITI PREDSTAVE NA ISTI NAČIN TE SMO MISLILI DA BI BIO ZANIMLJIV EKSPERIMENT POZVATI IH NA SUDJELOVANJE PUTEM FACEBOOKA
U glumi se još nisi okušala?
– Ne, i mislim da neću. Više sam se prepoznala u dramaturgiji. Mislim da sam manje izvođačica, a više osoba koja ima malo drugačiju ulogu u kazališnom procesu od tog izvođačkog dijela.
Koja je tvoja uloga u predstavi “Kralj Ubu”?
– Na toj predstavi također sam dramaturginja u suradnji s redateljem Samom M. Strelcem. Zajedno smo razgovarali o tome kako bi taj dramski tekst, inače kultni avangardni dramski tekst Alfreda Jarryja, postavili u ovom kontekstu u Virovitici 2016. godine te što nam on znači danas. Radi se o tome da nastaje jedna nova publika koja ima potpuno drugačiju percepciju, s obzirom na tu virtualnu stvarnost, na Facebook, na činjenicu da ljudi jako puno vremena provode ispred ekrana, Netflixa i tome slično. Takva publika nužno ne gleda niti predstave na isti način te smo mislili da bi bio zanimljiv eksperiment pozvati ih na sudjelovanje putem Facebooka.
Je li uspio taj eksperiment?
– Ja bih rekla da je. Mislim da su ljudi dobro reagirali, ne samo u smislu dobrog odaziva putem društvene mreže, koji jest jako bitan, već to što su se osjećali uključeni u predstavu u smislu da nisu samo pasivna publika koja promatra i utopljena je u fikciju, nego su dio nekog kazališnog susreta. Mislim da se ta granica oštre podijeljenosti na publiku i izvođače donekle rasplinula i da je publika mogla kritički razmišljati i na neki način prepoznati dijelove svoje stvarnosti u tome što je vidjela.
Već dvije godine profesionalno radite u Kazalištu Virovitica. Koja je budućnost Vas i kazališta?
– Jako dobro pitanje s obzirom na to da je jako puno mladih, pa i ljudi koji se bave umjetničkim radom u Hrvatskoj, u vrlo neizvjesnoj situaciji. Činjenica je da nastavljam rad ovdje u Virovitici, paralelno nastojim uz završavanje studija ostvarivati neke svoje projekte u Zagrebu na nezavisnoj sceni.
Kako je raditi na istom radnom mjestu s majkom i ocem?
Vjerojatno kao i sve drugo, ima i svojih dobrih i loših strana, ali mislim da je samo važno da su to ljudi s kojima možeš dobro surađivati i da je ta radna atmosfera dobra, što jest slučaj. U svemu tome treba biti vrlo profesionalan, a mislim da to i jesmo. (www.icv.hr, žđ, Fotografija: Facebook)