U narodu se često ističe da se utjecaj učitelja ne može mjeriti brojkama niti dokazati činjenicama. Najvažnije su male stvari, poput učitelja koji ulažu dodatno vrijeme u razgovor s učenicima ili stalnog traženja načina za motivaciju. Ova priča završava odlaskom tih prosvjetara u zasluženu mirovinu, no sjećanja na njih otvaraju mogućnosti za nove priče koje će se pričati generacijama.
Jedna takva priča krije se kod Mirjane Bunjevac, nedavno umirovljene učiteljice Osnovne škole Vladimira Nazora iz Virovitice, čija je predanost i upornost tijekom cijelog radnog vijeka ostavila neizbrisiv trag u srcima mnogih učenika. Posjetili smo ju u njezinoj obiteljskoj kući u Virovitici, gdje nas je dočekala s osmijehom i albumom starih fotografija koje pričaju priču o vremenu koje nikad neće biti zaboravljeno.
– Trebat će mi još vremena da u potpunosti shvatim da sam u mirovini. No, kada shvatiš da imaš puno više vremena za ostale stvari, lakše je prihvatiti da više ne moraš na posao – kroz smijeh nam je rekla ova vedra umirovljena učiteljica, rodom iz Rušana u općini Gradina, koja je osnovnu školu i gimnaziju završila u Virovitici, a pedagošku Akademiju u Čakovcu.
Mirjana se prisjetila svog prvog radnog mjesta u Osnovnoj školi u Budakovcu.
– To mi je bilo vatreno krštenje. Doduše, ta mala škola izgledala je vrlo skromno, no bila je puna učenika i pokoje mišića željnog znanja koji je s vremena na vrijeme protrčao kroz razred. Učenici su uvijek bili svijetla strana te priče, i u Budakovcu i u Brezovici gdje sam također radila – prisjetila se učiteljica, dodajući da je potom došla u Viroviticu, točnije u Područnu osnovnu školu u Podgorju, a zatim i u OŠ Vladimira Nazora, gdje je dočekala mirovinu.
– Učitelj ne smije biti posao, nego zvanje. Ako želiš uspješno raditi, moraš to uistinu voljeti. Djeca osjete kada ste nervozni ili pod stresom, a kada u razredu vlada harmonija. Uvjet za tu harmoniju je svakako učitelj i njegovo raspoloženje koje će prenijeti na djecu, a u mom slučaju, djecu nižih razreda – istaknula je Mirjana.
U razgovoru je spomenula i bitne razlike između školskog sustava nekada i danas.
– Oni stariji se sjećaju da je nekada bilo puno manje informacija nego sada. Nekad su postojale samo knjige, a sada djeca imaju pristup pregršti podataka putem informatičkih sredstava. Iako se stariji često ljute zbog toga, djeca su od najranije dobi izložena informatičkim igricama, mobitelima, tabletima i laptopima – rekla je Mirjana.
Istaknula je da video igre ne jamče da će dijete znati pisati ili računati prije polaska u školu.
– Na video igricama djeca se uglavnom koriste komandama, ne uzimaju olovku da bi nešto napisala. Dakle, nemaju elementarno znanje čitanja i pisanja. Naravno, ima i onih djece koja su spojila ‘ugodno s korisnim’ i pišu i čitaju. No, škola je tu da im stručnim pristupom otvori vrata znanja, a od djece i roditelja se očekuje zalaganje i timski rad s učiteljima. Tada će rezultati sigurno doći, što mogu jamčiti nakon četiri i više desetljeća svog učiteljskog iskustva – naglasila je Mirjana.
Mirjana je također otkrila da jako voli svoj posao, učenike i kolege, s kojima se često družila i van škole, a to čini i sada kada je u mirovini.
– Unuk Vigo i unučica Maša sada su ‘došli na svoje’, jer im baka može posvetiti punu pažnju. Sretna sam i na neki način još uvijek imam priliku prenositi svoju ljubav, znanje i iskustvo na mlađu generaciju – dodala je.
Ostatak svog vremena provodi u kućnim poslovima, druženjima s prijateljima i čitanju.
– Kao mala sam jako voljela čitati, a sada imam vremena na pretek i mogu nadoknaditi sve što nisam stigla prije. Ipak, prioritet će mi i dalje ostati briga o mlađima, jer se ne kaže uzalud: ‘jednom učiteljica, uvijek učiteljica – zaključila je s osmijehom umirovljena učiteljica Mirjana Bunjevac.
(icv.hr, bs, Foto: B. Sokele)
