Puno je ponekad za reći da imaš 50 godina, a kada upišeš toliko godina od mature to onda vrijedi puno. Tako je četvrta generacija orahovačkih maturanata, gimnazijalaca, proslavila svoju 50 godišnjicu mature u Orahovici uz nazočnost svoje razrednice profesorice Marice Hanich.
-Nakon toliko godina ponovno na okupu vidjeti svoje učenike je neprocjenjivo. Ja sam već niz godina u Zagrebu i osobno sve te ljude nisam jako dugo vidjela, danas su djedovi i bake, a sjećam ih se još svježe kao srednjoškolce, onako bezbrižne i vesele. Ovo je za mene bilo posebno, hvala im od srca što su se organizirali i priredili nam svima ovu sreću – rekla je profesorica Hanich.
Andrija Nekić jedan je od učenika maturanata koji je nazočio proslavi mature i kaže kako je većina učenika došlo na obljetnicu.
-Generacija smo 1973./74. Okupili smo se doduše prije pet godina, ali ovo je bilo posebno. Treba svakako reći da je više od 90 posto učenika završilo fakultete i imaju svoj značaj u našoj društvenoj zajednici na što smo posebno ponosni. Žao mi je je što se neki nisu odazvali, posebno domaći ljudi koje srećem svaki dan, ali dobro, mi koji smo bili smo uživali u prisjećanju starih dana – rekao je Nekić.
Sjećanja su navrla svima, a kao i uvijek, pun anegdota je bio Goran Parašilovac koji se prisjetio kako je ova generacija bila najbolja po ocjenama, a on je bio proglašen najboljim učenikom škole i dao intervju za tadašnji lokalni radio. Prisjetio se Goran kako je ta generacija imala i prvi povijesni školski glazbeni sastav.
-Bio je to odličan sastav, zvali smo se Vinske mušice. Bilo je posebno atraktivno kada smo na tadašnjoj školskoj akademiji odsvirali cijeli koncert, to nitko do tada nije doživio jer uglavnom su bili zborovi i recitacije, a mi rock band. Svirali smo po zabavama posvuda, od Mikleuša do Donje Motičine i bili smo doista poznati i traženi, a ja sam svirao bubnjeve koje i danas imam kod kuće – kazao je Parašilovac.
Prisjetio se Parašilovac i jedne zanimljive anegdote s nastavnog sata kada su skratili sat.
-Jedan od kolega je nosio sat na popravak i poslije ga imao u torbi. Riječ je dakako bila o vekerici i mi smo je krišom uzeli i navili 15 minuta prije kraja sata. Kako smo ga navili tako je veker i zazvonio, mi smo uredno ustali, spremili knjige i krenuli van. Profesor je ostao u čudu gledajući na svoj sat, ali i on se spremio i kada smo izašli u prazan hodnik priznali smo što smo napravili, ali više se nismo vraćali u učionicu jer da, zvonilo je – s osmijehom je rekao Parašilovac.
Bilo je takvih priča dosta, zagrljaja, suza i smijeha jer ipak školsko prijateljstvo traje vječno…
(www.icv.hr, vg)