Virovitičko Sklonište za životinje među rijetkima je u Hrvatskoj koje se ponosi ne samo svojom „no kill“ titulom, već i time što živi u zajednici koja je, unatoč nesavjesnim i nehumanim pojedincima, kao cjelina ipak osjetljiva za životinje i njihove potrebe.
Sklonište je i ovih dana, kada su završile sezone godišnjih odmora, a kada, nažalost, brojni ljubimci postaju višak kojeg se treba riješiti, i dalje ispunjeno do posljednje kućice.
– Trenutno imamo 136 životinja, što nam je puni kapacitet. U Skloništu su zaposlena četiri djelatnika, imamo na raspolaganju tim od 7 veterinara koji nam svakodnevno pomažu. Uz Viroviticu, zbrinjavamo pse s područja Pitomače, Grubišnog Polja, Lukača, Špišić Bukovice, Gradine, Suhopolja, Nove Bukovice i Orahovice, s kojima imamo ugovore.
Svaka od ovih njuškica ima svoju priču. Neke su lakše od drugih, neke su teže – govori Zvonko Zečević, jedan od zaposlenika i dobrih duhova Skloništa za sve tužne šape koje su u njemu i drugim djelatnicima i volonterima pronašli privremenu sigurnost i mir nakon što su završili na ulici, u kanalima, rijeci, uz prometnice i na livadama…
BACAJU IZ AUTOMOBILA, VEŽU U VREĆAMA ZA DRVO
Zečević nam priča kako su vlasnici ponekad iznimno nehumani kad se požele riješiti ljubimca te da se i oni sami, unatoč svem iskustvu, iznova šokiraju na razinu ljudske bešćutnosti.
-Netko je na virovitičkoj obilaznici iz automobila izbacio njemačkog ovčara, kojeg je zavezao i ugurao u veliku jutenu vreću. Životinji je noga probila vreću i na njoj se vukao, tako, uz cestu i po poljima, dok ga nisu našli i javili nam. Drugi primjer koji pamtimo je pas kojeg su isto stavili u vreću i objesili na drvo u šumi, da umre bez hrane i vode. Prestrašno, zaista.
Imamo pse koji se i danas, a godinama su s nama, boje ljudi, zatvorenih prostorija, ne podnose dodire. Imali smo psa kojem se lanac za koji je bio vezan toliko urezao u meso da mu je koža zarasla preko tog lanca, pa su ga morali kirurški odstranjivati, a u tom je slučaju i policija intervenirala.
U svim drugima interveniraju ljudi velikog srca koji životinjama pruže novu priliku i dom. Vlasnik koji čini loše životinji ostaje nepoznat i nikome ništa – ogorčeno kaže naš sugovornik.
Kroz Sklonište u Virovitici su prošle tisuće pasa u petnaestak godina, otkako Sklonište radi. Osim onih zdravih, ali neželjenih, svoj privremeni ili stalni dom, puno ljubavi i utjehe ovdje su pronašli i bolesni, ozlijeđeni psi, traumatizirani psi, psi obučavani za borbe i slično.
NAJVIŠE NEŽELJENIH LEGLA
-Znate kako je? Udomimo jednog psa, a na njegovo mjesto isti dan dođe pet novih u Sklonište. Ovdje dobiju cjelokupnu zdravstvenu zaštitu i skrb, čipiramo ih, liječimo. Ostaju ovdje dok ih ne udomimo – objašnjava Zečević.
U Skloništu je tek dva ili tri posto pasa kojima su vlasnici umrli i nemaju nasljednika koji bi se nastavio brinuti o njima. Ostalih 97 posto su neželjena legla.
-Uobičajena priča: psi su nabavljeni kao štenad, držani su doma 6 do 7 mjeseci, dok ne narastu. Kad počnu čupati cvijeće, trgati papuče, obavljati nuždu svuda po stanu ili dvorištu, kada se razbole, tada više nisu simpatični. Nisu plišanci ni čuvari. Tada postaju teret kojeg se vlasnici rješavaju na različite načine – priča ovaj djelatnik koji je u Skloništu od početka.
KASTRIRANJEM I PRIJAVAMA PROTIV PATNJE
Ta bi se sudbina izbjegla na dva načina. Prvi je, kaže, uopće ne uzimati životinju, ako joj vlasnik nije spreman pružiti brigu i skrb do kraja njenog života. Druga je na vrijeme kastrirati psa i tako prekinuti začarani krug novih, neželjenih potomaka. Ova dva postupka ne samo da bi brzo ispraznila sva skloništa u Hrvatskoj, nego bi, što je važnije, životinjama poštedjela puno patnje i boli.
O trećem, kažnjavanju vlasnika, gotovo se ne isplati govoriti. Hrvatska ima zakone koji štite životinje i misle na njihovu dobrobit, no broj prijava zbog napuštanja, zlostavljanja ili zanemarivanja psa (ili mačke), kao i prepuna skloništa koja pucaju po šavovima pokazuju kako je još uvijek riječ samo o mrtvom slovu na papiru, a ne problemu s kojim se društvo zrelo nosi. Samo par vlasnika u ovih petnaestak godina bilo je prijavljeno zbog zlostavljanja životinje koja je dospjela u Sklonište. Ostali – nikome ništa.
Na upit koliko pasa završi u Skloništu jer su slučajno odlutali i koliko vlasnika kojima se pas izgubio dođe potražiti svog ljubimca, Zečević ozbiljno odgovara: mogu se nabrojati na prste jedne ruke.
-Po svog psa će doći oni vlasnici koji su psa kupili, pa nije na vrijeme označen mikročipom te je odlutao, netko ga je vidio na ulici, javio komunalnom redaru, on nama, pa je završio u Skloništu. Ali takvih je zaista vrlo, vrlo malo. Imamo i slučajeve kada roditelji ili drugi članovi obitelji izbace psa uz neku prometnicu ili na livadi, pa završi u Skloništu.
Dijete ga vidi negdje na Internetu ili našim stranicama, prepozna i brizne u plač, pa onda moraju doći po njega – iz iskustva kaže naš sugovornik.
GLEDATI I NA KARAKTER PSA, NE SAMO BOJU I VRSTU
Često se događa i da obitelj udomi psa, ali ga vrati u Sklonište. Ljudi, pokazuje iskustvo veterinara i djelatnika Skloništa, znaju precijeniti svoje mogućnosti ili jednostavno slušaju samo svoje srce, a ne razum i kasno shvate da su uzeli životinju koja apsolutno nije za njih.
-Ne poslušaju naš savjet o karakteru psa, nego uzmu drugog psa koji im u tom trenu bolje odgovara; sviđa im se boja, izgled, stav, a ne misle o naravi koja je zapravo najvažnija. Da imamo 500 maltezera, 500 shih tzua, chihuahua ili njemačkih ovčara, svi bi se udomili sljedeći dan, iako neće svi vlasnici i znati s njima.
Iako, nema pravila. Netko dođe po labradora ili retrivera, ali ode s prekrasnim mještancem koji mu je ukrao srce. Svakog savjetujemo o tome koji je pas za njih – iskreno kaže Zečević.
Prolazimo Skloništem, a za svakog od njih naš sugovornik i njegovi kolege znaju priču. Ostavljen kraj nadvožnjaka, kujica sa sedam štenaca ostavljena u kutiji u kanalu (troje im je na infuziji i na rukama umrlo, tužno kaže Zečević, op.a.), štenci kojima raste nova dlaka jer su staru izgubili zbog prljavštine u kojoj su živjeli, stariji psi koji ne mogu biti udomljeni jer su specifičnog karaktera…
Psi koji bi i prišli čovjeku, ali su plahi i nose neki strah od ljudske ruke, živahne njuške koje se guraju da ih se dotakne… Štenci će prvi pronaći novi dom, priča nam Zvonko, a kasnije i psi koji će za oko i srce zapeti novim udomiteljima. Kako? Pas će zapravo odabrati čovjeka, kaže nam.
PRIJATELJ, ČUVAR, ZAUVIJEK ZAHVALAN ZAŠTITAR
-Ovdje imate pse koji su vam odlični čuvari kuće, živi alarmi kraj kojeg nikada nećete strahovati od lopova, lovci na miševe i štetočine, društvo za šetnje i čitanje knjiga, maze koje će rasti uz vašu djecu, štititi ih i jačati im imunitet, strpljivo društvo za vaše stare roditelje koji žive sami…
Ovdje vam je najbolji prijatelj kojeg ćete ikada imati, koji vas nikada neće napustiti i koji nikada neće zaboraviti što ste mu zapravo poklonili kad ste ga udomili. Njihova je zahvalnost opipljiva i trajna – dirljivo kaže Zečević.
U Skloništu ima pasa i koji više nisu udomljivi. Oni će ovdje ostati do svog kraja, poput Kruele, koja je u Skloništu bila 11 godina.
Budući da smo otvorili pitanje udomiteljstva, na Zvonkovo lice navlači se osmijeh. Baš kao i psima koji su našli svoj novi dom.
– Slušajte, iz našeg Skloništa godišnje se udomi od 300 do 400 životinja. To je odlično, unatoč tome što smo i danas puni do posljednjeg mjesta. Virovitica je čudo od grada, imamo oko 20 000 stanovnika od kojih 80 posto podržava rad skloništa, dijele naše objave, volontiraju. Imamo ljudi u Virovitici koji imaju sedam pasa, ljudi koji imaju 30 pasa, koji nisu uzgajivači, već samo spašavaju, brinu. Takvu potporu ima malo koja sredina u Hrvatskoj.
Cijele godine škole, ustanove, klubovi i pojedinci iz Virovitice, okolice, županije, pa i drugih zemalja dolaze i pomažu; hranom, igračkama, dekicama, potrepštinama. Svojom ljubavlju i dobrotom svi oni ispravljaju nepravdu nanesene ovim životinjama, iako možda neće i sami udomiti psa. I to je posebno.
Sam Grad Virovitica brine o Skloništu od samih početaka i jedni smo od rijetkih Skloništa u cijeloj državi koje nikada nije imalo nedostatak hrane, lijekova i drugog potrebnog za rad. Uključile su se i općine s kojima je sklopljen ugovor za zbrinjavanje životinja, pa psi i mačke koji završe u Skloništu, dobiju sve što im za početak treba, da su zbrinuti i sigurni.
No i dalje je najveći problem prevelik broj napuštenih pasa koji ovdje završe, kao i to da se ovaj nehumani čin ne kažnjava kako bi trebao. Psima treba trajan dom. Osim nekolicine njuškica, svi psi ovdje, neovisno o vrsti i naravi, boji i starosti, negdje imaju svoju obitelj koja ih negdje čeka i koja će mu pružiti novu priliku. Nema veće radosti kad ljudi dođu u posjet Skloništu, a njihov ih pas, koji je baš njih čekao, prepozna – zaključuje Zečević.
Neki od udomitelja i volontera s nama su podijelili svoje priče, koje ćemo donijeti u novom članku. Dok se ne sankcioniraju vlasnici koji psa ili mačku tretiraju kao predmet, zaposlenici Skloništa, udomitelji i volonteri ostaju putokazi nade za male i velike njuške koje trebaju novu priliku, a koju svakako zaslužuju.
(icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, Facebook Sklonište za životinje Virovitica)
