„Volio bih da sam drugačiji“, „Ne mogu naći ništa što me ispunjava i čini sretnim“, „Razveo sam se, za mene je ovo kraj, nema dalje“, „Djeca imaju svoje živote, ja više ne znam tko sam otkako je kuća ostala prazna“. „Oduvijek sam želio slikati, ali sam totalni antitalent“…
Rečenice poput ovih blisko su vezane uz određenu inventuru vlastitog života koju prati pokretanje nužnih promjena, svojevrsnu izgradnju „nekog novog sebe“. Poziv je to koji nema rok trajanja, a to je dobra vijest, kaže naša sugovornica, psihologinja Sandra Matošina Borbaš, univ.spec.mediat., upraviteljica područne službe Obiteljskog centra Virovitičko-podravske županije.
Razgovarali smo s njom potaknuti najavom predavanja o mitovima i istini vezanima uz “krizu srednjih godina”, koje će Obiteljski centar održati posljednjeg utorka u mjesecu u okviru “ZUUM-a”.
Drugi poticaj za razgovor dali su nam naši sugrađani koji su nam vlastitim primjerom pokazali kako su godine, kada govorimo o otkrivanju novih talenata, vlastitih sposobnosti, odluka i promjena koje donose životnu prekretnicu – samo broj.
Naši sugrađani u svojim četrdesetima, pedesetima, šezdesetima, pa i kasnije, potpuno su drugačiji od svojih varijanti u prošlosti. Zadovoljniji su, žive punim plućima i daju putokaz drugima oko sebe.
Pitali smo stoga psihologinju, kada je vrijeme za velike promjene i kako ga prepoznati.
Kada se čovjek može mijenjati? Govorimo o nekim ozbiljnijim, pa i drastičnim promjenama. Jesmo li definirani u svojim tridesetima, kada smo završili školu, imamo posao, dom, obitelj i hobije ili i kasnije možemo “rasti”?
Ne, definitivno nismo definirani, nikada to nećemo biti, dok god živimo. Kao ljudi jesmo određeni genetskom slikom svih 40 milijuna gena koje dobijemo onom prvom stanicom svog života. No ona nije čelični okvir, u koji ćemo se morati uklopiti za života. Naprotiv, geni sam samo određuju naše potencijale, ono što sve možemo. Čovjeka zato treba promatrati kao široko platno na kojem uvijek može staviti nešto novo i drugačije, samo ako je spreman uložiti dovoljno truda.
Mijenjanje je zapravo jedina sigurna stvar u životu, budući da nikada ne možemo ostati isti na temelju svih iskustava, događaja i ljudi koji nas okružuju. Sve navedeno nas mijenja, cijeli naš život. Svi imamo i genetski i fiziološki potencijal da okrenemo svijet „naglavačke“, dok god smo živi, jedino kalkuliramo koliko nam se to da ili ne da.
Što je potrebno za velike životne promjene? Zašto nismo više hrabri i upustimo se u gradnju „nekog novog sebe“, iako smo svjesni da smo trenutnom situacijom nezadovoljni?
Sve ovisi od osobe do osobe. Ono što određuje jesmo li došli do limita ili ne je odgovor na pitanje koliko smo zadovoljni. Tu smo unikati, nema točnih ili netočnih ponašanja niti pozitivnih ili negativnih emocija. Sve emocije imaju svoju svrhu, a mogu biti samo ugodne ili neugodne.
Nekoga će na promjenu potaknuti vlastito nezadovoljstvo, npr. izgledom, neuspjehom na poslu, netko će tu prekretnicu doživjeti kao posljedicu teških ili tragičnih trenutaka u životu (gubitak partnera, supružnika, djeteta, posla, raspada dugogodišnjih prijateljstava). Ali svatko od nas zna kada je došao „do limita“.
Nekad, i krenemo u promjenu, ali odustajemo jer mijenjanje traži previše truda. Zaključujemo da ćemo imati premalo koristi od „sve te muke“, ne vidimo smisao ni cilj. Nekad odustanemo jer mislimo da se možemo mijenjati na samo jedan način, koji nam ne odgovara i to nas ograničava.
Onda upoznamo nekoga tko nam da drugi primjer, kako možemo nešto napraviti, pa otkrijemo neke nove vidike, putove i smjerove koji su i za nas prihvatljivi i djelotvorni.
Promjena je potrebna kada osjećamo da je vrijeme za nju, a dobra je kad se zbog nje osjećamo – dobro.
Može li životna tragedija biti okidač za nešto novo, pa i bolje u životu? Kako?
Da, može. Naime, svaki mozak ima adaptacijski potencijal, zadaća mu je da nas vrati u ravnotežu nakon nekog stresnog događaja. Tu trebamo razlikovati sam stresni događaj, krizni događaj i traumu. Stres je svakodnevan i nema većeg učitelja od dobrog stresa, koji nam pokazuje što sve možemo i koji su naši stvarni potencijali osobnog rasta.
Kriza je teža, traži neku veću promjenu da bismo funkcionirali. Klasična kriza je nešto poput pandemije koronavirusa u kojoj smo se našli. Gubitak bliske osobe, razvod braka, oni su pak traumatski događaji. Najveći traumatski događaj koji itko može doživjeti je gubitak djeteta, slijedi gubitak supružnika (smrt), razvod, pa gubitak posla.
U navedenim slučajevima svatko bira svoj način za nošenje sa stresom i pritom nema „točnog i netočnog“ načina. Nema pravila. Netko će ići svaki dan na groblje ili će već drugi dan prestati nositi crninu. Netko će nakon razvoda promijeniti izgled, odjeću, vozilo, početi izlaziti ili se potpuno zatvoriti u sebe.
Ljudi nakon tragedije odlaze u ekstremna ponašanja. Obitelji postanu ili povezanije ili se raspadnu. Ili se povežemo još više s prijateljima ili ih izgubimo. Potrebno je, dakle, i vrijeme. Ono nam daje priliku da se presložimo, da se mijenjamo. Najteže su one promjene koje ne želimo, ali tu su, ispred nas i ne možemo ih ignorirati. U nekim slučajevima bijes i frustracija svime mogu biti i sjajno „gorivo“ za dobrodošle i pozitivne promjene.
Kako mržnja i bijes mogu biti dobri?
Ljutnja je jedina emocija koja čovjeka može potaknuti na promjenu. Kod velikog gubitka, kada nas obuzima tuga, kada nemamo volje nizašto, kada imamo osjećaj da se ne možemo ni pomaknuti, u trenu kada se pojavi ljutnja, e, to je terapeutski trenutak!
Moramo se naljutiti na određenu situaciju da sebe možemo iz nje mijenjati. Ljudi u kasnijoj dobi svjedoče da im je tu energiju, snagu dao ili neki tragičan događaj ili neki drugi veliki događaj koji je bio onaj „eureka“ trenutak u životu. Kad su shvatili da više ne mogu ovako i odlučili krenuti drugačije.
Za takvu promjenu treba i samopouzdanja i hrabrosti. Kada krećemo u nešto, ne znamo hoće li nam pritom biti bolje ili lošije. Znamo samo da će biti drugačije jer ovako kako svari sada stoje, nije dobro. I uglavnom se pokaže kako je taj izlet u nepoznato bio za mnoge najbolje što su odlučili u životu.
Često znamo čuti; volio bih pjevati, plesati, slikati, planinariti, ali sam antitalent za to. U isto vrijeme, imamo sedamdesetogodišnjakinje koje rade „špagu“ i izlaze svaki vikend, putuju i žive punim plućima. Što je talent, što mogućnost, a što rezultat promjene?
Ovako, talent je 10 posto genetike, a 90 posto vježbe. To ne znači da ako nismo imali neki talent sa petnaest godina, to ne znači da ga nećemo imati i poslije. Naprotiv, previše smo fokusirani na rani potencijal, u kojem gledamo temelj za kasniji razvoj, a to je i znanstveno pogrešno. Netko svoj talent otkrije u ranoj životnoj dobi, a kod nekog se talent mora „posložiti“ s vremenom i iskustvom. Zato imamo ljude koji u, npr. četrdesetima otkriju kako su se pronašli u intenzivnim vježbama u teretani, kako imaju vještinu slikanja, da imaju dar raditi s biljkama, za ples ili pjevanje.
Neurolozi su pokazali, a psiholozi potvrdili kako, što smo stariji, fleksibilniji smo u mišljenju, brži, prije donosimo zaključke jer povezujemo mudrost i stečeno iskustvo.
Kad imamo 16 ili 18 godina, imamo veliku brzinu radnog pamćenja, ali nemamo isti kapacitet učenja kao u pedesetim, šezdesetim godinama. Starijim osobama će možda trebati više vremena da nešto nauče, ali znanje koje pritom steknu će biti dugoročnije, sveobuhvatnije i duže će ostati u pamćenju.
Neke stvari koje osoba u starijoj životnoj dobi može vidjeti i naučiti, mlada ne može, jer starija osoba ima prednost; ogromnu bazu već postojećeg znanja koje onda samo preslaguje na nov način, dodajući novo iskustvo. Zovemo to umrežavanjem znanja, a ono je moguće baš cijeloga života. Jer, sve novo što naučimo, svaka nova stvar ima svoju fiziološku podlogu. Mozak nam se tako uvijek mijenja, što znači da je to i za nas mogućnost, da se i mi mijenjamo, kada to želimo.
I za kraj; krenemo u promjenu, ali si postavimo visoke ciljeve, pa se brzo razočaramo. Npr., pišemo pjesme i odmah bismo izdali zbirku, ili krenemo u slikanje i odmah izložba, krenemo u teretanu i odmah bismo 5 kilograma manje na vagi za tjedan dana. Treba li postaviti granice na želje za promjenom i kako promjenu uspješno provesti?
Svakako treba promisliti o najvažnijem: zašto se želim promijeniti? Što želim time postići? I vidjeti jesu li naše želje ostvarive. Tajna uspjeha leži u postavljanju malih ciljeva koji su realni i dostižni. Opasnost kod ulaska u velike životne promjene su previsoki ciljevi. Ako u kratkom roku želimo velike promjene, a ne dolaze, osjećat ćemo određenu bespomoćnost, misliti, eto, toliko sam toga napravio, a nema promjene, dakle, ništa se neće promijeniti, što god učinim.
Treba postaviti male ciljeve, koji će jačati naše samopouzdanje. Uzmimo na primjer digitalni svijet, koji je ne samo za starije, već i ljude srednjih godina nepoznanica. Zato treba reći; ok, ne znam puno o svijetu videoigara i društvenih mreža, pa neću odmah snimiti video i urediti ga te postaviti na Instagram, jer je to preteško i sigurno to ne mogu ostvariti. No, mogu otvoriti za početak profil i pronaći tri prijatelja.
Bit će to mala osobna pobjeda. Malo postignuće je i riješiti križaljku, propješačiti 5 kilometara u jednom danu, naučiti četiri plesna pokreta, nacrtati konture neke slike na kojoj ću kasnije raditi.
Ta, uspješno odrađena zadaća nahranit će naše samopouzdanje, smanjiti dozu samokritičnosti i dati nam snagu da se otisnemo u drugi, možda veći izazov.
Podsjećam na sve ono što smo milijun puta čuli, ali si moramo često ponavljati. Mali koraci su ti koji nas vode do cilja. Samo se moramo odvažiti na onaj najvažniji. Prvi.
(icv.hr, mlo)