Kada mediji izvještavaju o žrtvama seksualnog zlostavljanja, još uvijek često krše djetetovo pravo na privatnost i dostojanstvo, tekstualno viktimiziraju žrtve, kreiraju moralnu paniku, stvaraju svojevrsne upute za zlostavljače objavom detalja o slučaju, nude seksualno eksplicitni materijal koji pojedincima može služiti za seksualnu gratifikaciju, ali i podržavaju uobičajene mitove o seksualnom zlostavljanju djece.
Iako je nužno govoriti o seksualnom zlostavljanju djece kao jednom od najtežih kaznenih djela, koje osim žrtve obilježava i cijele obitelji i zajednicu, mediji bi u svakom slučaju prvo trebali gledati dobrobit djeteta, kako bi se izvještavanjem o slučaju ono zaštitilo, a počinitelj sankcionirao, no bez senzacionalizma, površnosti i povrede prava djeteta, koje je lošim medijskim pristupom ponovno viktimizirano.
Gore spomenuto zaključak je velikog istraživanja doc. dr. sc. Stjepke Popović s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Docentica Popović doktorirala je na temu Medijskog izvještavanja o seksualnom zlostavljanju djece, držala je izborni kolegij Seksualno zlostavljanje djece za studente medicine i sestrinstva na Sveučilištu u Rijeci i dosad je objavila sedam znanstvenih i stručnih radova o seksualnom zlostavljanju djece. Danas drži izborni kolegij Interdisciplinarni pristup zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Podatci o kojima govorimo na početku članka rezultati su njene analize čak 1159 članaka u poznatim nacionalnim i regionalnim novinama, uključujući i komentare na vijesti o seksualnom zlostavljanju djece na društvenim mrežama. Cilj analize bio je otkriti na koji način mediji pokrivaju temu seksualnog zlostavljanja djece, kako se odnose prema samoj žrtvi, počinitelju, detaljima slučaja, ali i kako javnost reagira na vijesti u komentarima…
O ZLOSTAVLJANJU SE MORA PISATI, ALI S OPREZOM
Docentica Popović kaže kako je iznimno važno da mediji izvještavaju o seksualnom zlostavljanju djece, jer imaju moć konstruirati ovo ozbiljno pitanje kao socijalni problem, čime mogu potaknuti ulaganje sredstava u njegovo suzbijanje. Ujedno, kaže, društvo i javnost, kao i sami roditelji, trebaju medije, jer ih koriste kao glavni izvor informacija o ovoj temi, pa se ispravnim načinom izvještavanja može izvršiti i pritisak na institucije kada se krše prava žrtava ili potaknuti žrtve na otkrivanje seksualnog zlostavljanja.
Budući da je pitanje jako osjetljivo, i sami novinari često se nalaze u „sivoj zoni“. Kako izvijestiti o teškom slučaju, upravo kako bi se ukazalo na problem i potaknulo na adekvatnu sankciju počinitelja, odnosno prevenciju budućih zločina, a ne otkriti nijedan detalj?
Odnosno, kako „s praznim tekstom“ ispričati tešku priču? Ujedno, često se nalaze na razmeđu novinarske obaveze i prava javnosti da zna. Tema je jako važna, kao i preporuke i smjernice stručnjaka koji traže maksimalnu anonimnost i „što manje detalja“ o slučaju.
Kako onda pomiriti ove razlike?
-Stručnjaci bi zapravo voljeli da se medijski pokriva ova tema, ali kao društveni problem, a ne problem manjine nesretne djece koja su bila seksualno zlostavljana. Kada vidimo statistike prevalencijskih istraživanja u Hrvatskoj, seksualno zlostavljanje djece je ozbiljan društveni problem o kojem bi trebalo redovito izvještavati. Naime, između 8,5 posto i 13,7 posto djece u Hrvatskoj doživjelo je ozbiljnije vrste (kontaktnog) zlostavljanja.
Zato je više no ikad važno o ovoj temi govoriti, ali na ispravan način. Ne samo o počinjenom kaznenom djelu, već i o prevenciji, slabostima sustava, prepoznavanju simptoma kod žrtava i ohrabrivanju žrtve na prijavljivanje – smatra profesorica.
Što je sve otkrilo njeno istraživanje? Jesu li mediji prošli test objektivnosti i „čuvara zajednice“?
NEDOPUSTIVO OTKRITI IDENTITET
Nažalost, unatoč manjim, pozitivnim primjerima, nisu. Pali su na ispitu.
Jedan od najvećih „grijeha“, odnosno nedopustiva medijska praksa je otkrivanje identiteta djeteta, izravno ili neizravno. Otkrivali su imena roditelja, člana obitelji, donosili informacije gdje dijete ide u vrtić, školu, na sportsku aktivnost ili neki drugi hobi.
-Objavljivanje identiteta može uzrokovati osjećaj srama i krivice kod djeteta, iako ono nije odgovorno za ono što se dogodilo. Djeca su posebno ranjiva kada je riječ o društvenom pritisku i stigmatizaciji. Ako se njihov identitet otkrije, mogu se suočiti s odbacivanjem, maltretiranjem ili izolacijom od strane vršnjaka i zajednice, što može ozbiljno ugroziti njihovo mentalno zdravlje.
Zaboravljamo da informacije objavljene u medijima ostaju trajno dostupne, što može otežati djetetu da se kasnije u životu oporavi i nastavi normalno živjeti – ističe docentica, apelirajući na medije da maksimalno štite identitet djeteta i protom se drže svih zakona i međunarodnih konvencija, poput Konvencije UN-a o pravima djeteta te smjernica koje se mogu naći na stranicama Pravobraniteljice za djecu, kao i drugim izvorima.
Mediji jako griješe kada otkrivaju i identitet počinitelja, čime se također, posljedično, može otkriti i sama žrtva, kaže.
“VODIČ” ZA ZLOSTAVLJANJE
Treći, veliki problem u izvještavanju je otkrivanje detalja.
-Time se pokazuje kako mediji nemaju svijest o tome da ponovno viktimiziraju žrtvu, kada objavljuju način i okolnosti zlostavljanja, pa čak i kad ne otkrivaju djetetov identitet i kad nije vjerojatno da će dijete vidjeti i razumjeti medijski izvještaj. Detalji zlostavljanja postaju dostupni i osobama u djetetovom okruženju koje vjerojatno znaju da je dijete iskusilo neku vrstu zlostavljanja, iako možda ne znaju sve informacije.
Sve to dodatno viktimizira žrtvu, a koju bi cijela zajednica, samim tim i mediji, trebali posebno štititi. Dijete će, kad naraste, doći u doticaj s tim informacijama o sebi i zato bi one trebale biti pomno birane i prezentirane – otvoreno kaže docentica.
Problem koji se veže uz otkrivanje detalja je taj što mediji, ali i stručnjaci angažirani po tom pitanju, koji su izvori medijima, zapravo mogu, naravno, nenamjerno, postati svojevrstan „vodič za zlostavljače“.
-Detalji koji govore kako je predator namamio žrtvu da ga/ju nitko ne vidi, bilo uživo ili online (prijetnje i ucjene), detaljima kako se dogodila otmica ili samo silovanje (tamnica u podrumu, zvučna izolacija), sve to, iako nenamjerno, može počiniteljima dati ideju kako pristupiti djeci. Nažalost, medijski izvještaji ponekad koriste i seksualno eksplicitni sadržaj (detalji i jezik o zlostavljajućem događaju), forenzičke izjave ili pak crteže djeteta žrtve koji se koriste na sudu, fotografije djeteta u eksplicitnim pozama ili donjem rublju…
Iako mediji mogu misliti da u tom slučaju samo točno informiraju javnost, oni zapravo nude materijal koji može služiti za seksualnu gratifikaciju počinitelja ili pak adolescenata koji imaju seksualne preferencije prema djeci, ali nisu još počinili zločin – upozorava doc. Popović.
NIJE SILOVANJE, VEĆ VOĐENJE LJUBAVI?!
Analiza novinskih članaka pokazala je i kako mediji prilikom izvještavanja o seksualnom zlostavljanju djece, umjesto da osude djelo, ponekad koriste i odobravajuće riječi. Tako se na sudu dokazano seksualno zlostavljanje (a govorimo o gruboj povredi djetetovog dostojanstva i slobode, ponekad i o teškim silovanjima, op.a.) može u medijima naći i opisano kao „vođenje ljubavi, veza, afera, seks, oralni seks, milovanje“.
-Jezik koji koriste novinari i urednici trebao bi reflektirati neželjenu prirodu seksualnog zlostavljanja, bez obzira na metodu kojom je počinjeno. Moje istraživanje jednog online portala u Hrvatskoj pokazalo je da su se odobravajuće riječi koristile u 36.8 posto vijesti u kojima je seksualno zlostavljanje dokazano na sudu. Izgledi da će se koristiti odobravajuće riječi bili su 11.5 puta veći kad se koristio detaljan opis zlostavljanja i 8.5 puta veći kad je žrtva bila muškog spola nego ženskog – naglašava profesorica.
Zabrinjavajuće je i to što se prilikom izvještavanja o počiniteljicama seksualnog delikta nad maloljetnicima ženama „popušta“, pa se umjesto osude ovog čina, seksualnog delikta nad mladićem, govori o „ljubavnoj aferi“ s mlađom muškom osobom ili pak stvara se dojam da su na zlostavljanje žene predatori bile zapravo nagovorene od strane muškog počinitelja.
ČUDOVIŠTE SE NE MOŽE PRIJAVITI, OSOBA DA
Kod izvještavanja treba izbjegavati i stvaranje mitova o počinitelju, kao i širenje lažne panike, kaže naša sugovornica. Predatori nisu samo nepoznate osobe djetetu („stranger danger“, op.a). Podatci i zakonska praksa pokazuju kako su nažalost djetetu poznate osobe te koje čine kazneno djelo nad njima (članovi obitelji, poznanici, treneri…).
Potom je tu riječ „čudovište“ ili „monstrum“, koju bi trebalo izbjegavati.
-Medijski opisi počinitelja kao „čudovišta“ ili „monstruma“ mogu odvratiti djecu koja su seksualno zlostavljanja od člana obitelji da otkriju zlostavljanje osobi od povjerenja iz straha da im se neće vjerovati, pogotovo ukoliko počinitelj inače ostavlja dojam ljubazne osobe, što je slučaj kod većine počinitelja.
Ujedno, kada kažemo „čudovište“, dijete i osobe u njegovom okruženju u glavi imaju sliku nepoznate, a samim tim i teško pobjedive prijetnje, nešto od čega ne može pobjeći, sakriti se ni pobijediti strahove od toga da se povjeri bližnjem i potraži pomoć – smatra docentica.
„PEDOFILI“ IMAJU SUPRUŽNIKE, DJECU, OBITELJ
Ujedno, nije svaki seksualni predator djece – pedofil.
-Počinitelje seksualnog zlostavljanja ne bi trebalo zvati pedofilima jer samo manjina počinitelja boluje od pedofilskog poremećaja. Moje istraživanje je pokazalo da mediji koriste termin „pedofil“ netočno u 87.3 posto vijesti o seksualnom zlostavljanju djece.
Korištenje termina „pedofil“ kako bi se opisala osoba koja seksualno zlostavlja dijete, skreće pozornost s činjenice da su djeca zlostavljana i od osoba koje imaju seksualne preference prema odraslim osobama, a koje su obično oženjene ili udane, dakle, imaju supružnika, supružnicu, pa i obitelj.
Pritom skrećemo s činjenice da počinitelji mogu biti i žene. Također, počinitelje se ne bi trebalo zvati mentalno bolesnim osobama jer samo manjina počinitelja boluje od neke mentalne bolesti.
Time se dodatno stigmatizira ionako već društveno stigmatizirana skupina koja možda nikad nije počinila nikakav zločin, a počinitelja se zapravo oslobađa odgovornosti za zlostavljanje – poručuje doc. Popović.
Zaključuje kako je već i malim pomacima u izvještavanju moguće i udovoljiti pravu javnosti da zna za ovaj važan društveni problem, kao i ukazati na bitne elemente kaznenog djela bez pogreški koje djetetu, žrtvi, mogu stvoriti dodatnu štetu i viktimizaciju.
Pritom mediji mogu ostvariti još jedan važan cilj; pritisak na institucije da se počinitelj sankcionira, a kazneno djelo što ranije prepozna i prijavi. Koje su to smjernice koje medijima mogu pomoći u što boljem izvještavanju u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece, bit će više riječi u drugom dijelu članka.
(icv.hr, mlo, foto: ustupljena fotografija, ilustracije: Canva)