Ako tijekom svibnja i kolovoza u sred bijela dana uz kanal, na livadi i uz „neku vodu“ vidite dvojicu mladića kako s fotoaparatima u ruci i papirima ozbiljno pogledom „češljaju“ područje kojim hodaju, ne brinite. Riječ je o djelatnicima Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode i ekološkom mrežom Virovitičko-podravske županije, koji u tom trenu navjerojatnije traže jednog prekrasnog narančastog leptira latinskog naziva Lycaena dispar, odnosno kiseličinog vatrenog plavca.
Riječ je, naime, o leptiru koji u Hrvatskoj ima status gotovo ugrožene (NT) vrste po IUCN kategorijama ugroženosti te je zbog nestanka vlažnih staništa o kojima ovisi važan za cijeli ekosustav. On nam govori kako se prema prirodi odnosi čovjek, pa stručnjaci, čuvari prirode i istraživači u okviru Javne ustanove već šest godina budno prate njegovo stanište i populaciju, s ciljem otkriti jesmo li kao ljudi prošli test ekološke održivosti i brige za prirodu.
KAKO SE PROMATRAJU LEPTIRI?
Bilo je tako i prošlog tjedna, kada je održan drugi monitoring kiseličinog vatrenog plavca u ovoj godini. Prvi je odrađen u svibnju, a na drugi su novinare ICV-a stručnjaci iz Javne ustanove poveli sa sobom.
Treba reći da se monitoring leptira obavlja u periodu od 10 do 17 sati, kada su aktivni, a u ovom, konkretnom slučaju, bila je riječ o monitoringu na temperaturi od oko 40 stupnjeva, na livadi i suncu.
Priroda ima svoje zakonitosti i moramo ih poštovati, priča nam Vladimir Juhaz, voditelj bioistraživačke stanice u Javnoj ustanovi, „oboružan“ fotoaparatom i tablicom u koju upisuje početak monitoringa ove važne vrste. S njim je i Karlo Fičko, čuvar prirode I, koji je istom opremom, ali i uz pomoć GPS-a zadužen da cijelo vrijeme bilježi mjesta na kojima će se vidjeti ova posebna vrsta leptira, ali i sve druge vrste koje istraživačima uđu u izvježbani fokus tijekom monitoringa u Pepelani.
-Vruće je, ali posao se mora odraditi. Naime, ova je vrsta aktivna do kraja kolovoza i nemamo više puno vremena za čekanje. Za leptire nam je jako bitno da bude sunčano, u periodu od 10 do 17 sati, ne smije biti vjetrovito, odnosno po Beaufortovoj skali gledamo da je vjetar do razine 3. Temperatura mora biti iznad 18 Celzijevih stupnjeva, a na nebu ne bi smjelo biti više od 50 posto oblaka. Sve to čini povoljnim uvjete u kojima su leptiri aktivni i mogu se uočiti pa zato i krećemo u ovo doba, netko bi rekao, po najvećoj vrućini– kaže nam V. Juhaz.
MODERNA POLJOPRIVREDA PROTIV PRIRODNOG DOMA
Dok hodamo puteljkom kroz šumu i stižemo do kanala u kojem žubori voda i koji je prepun raznovrsnog cvijeća i leptira, uz šarenu livadu, istraživači nam objašnjavaju zašto je ovaj mali i živopisni leptir važan.
Na određen način on je indikator čovjekova odnosa prema prirodi, doznajemo. U široj slici, njegovo stanište ili nestanak s nekog područja govori nam jesmo li kao ljudi previše agresivno krenuli u modernu poljoprivredu, pretvaramo li livade u šume i time gasimo dom ne samo leptirima, već i brojnim vrstama kukaca, ptica i drugih malih ili velikih životinjskih i biljnih stanovnika tog područja.
-Sam kiseličin vatreni plavac važan nam je, kao i druge vrste leptira, zbog oprašivanja. Znamo da se u narodu kaže kako su leptiri ukrasi naših livada, no oni su daleko više od toga. Našem području daju veliku biološku važnost.
Ono što ugrožava leptire je prestanak tradicionalne poljoprivrede, konkretno, ispaše. Nekad smo imali puno pašnjaka, koje je stoka održavala da ne zarastu i postanu šikare. Danas imamo puno više livada košanica, ali i onih koje se više ni ne kose, u kojima dolazi do sukcesije.
Na njima počinje rasti drvenasta vegetacija, a potom se, s vremenom, to stanište potpuno gubi. S druge strane, imamo intenzivnu poljoprivredu, livade na kojima se prečesto kosi pa na taj način dolazi do stradavanja biljki hraniteljica određene vrste, u ovom slučaju vrste roda Rumex, odnosno kiselica. Uz nju je vezan naš važan leptir – priča Juhaz.
KILOMETARSKO PROMATRANJE
Dok hodamo uz kanal, Karlo Fičko bilježi njegova zapažanja, ali nam daje i uvid u bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta u kojem se nalazimo. Iskusno oko sve primijeti; stolisnik, invazivnu stranu vrstu veliku zlatnicu, jednogodišnju krasoliku, svinđušu, poljski zečji trn, cikoriju, kiselicu, običnu zečinu.
Dok se traži zvijezda promatranja, mali narančasti leptir koji će po žarkoj boji i specifičnom obilježju stražnjeg krila, koje je plavo, morati biti zabilježen, Karlo i Vladimir nabrajaju i guštericu, smeđu žabu, grlicu, fazana, škanjca mišara, vjetrušu i druge stanovnike ovog područja kojim hodamo.
Monitoring tog dana obuhvaća veličinu populacije. Za kiseličinog vatrenog plavca područje rasprostranjenosti se utvrđuje na kvadrantima veličine 10×10 kilometara, dok se veličina populacije prati na manjem dijelu površine, u kvadrantima veličine 1×1 kilometar. Promatrači trasu od jednog kilometra moraju proći za 45 minuta, objašnjavaju nam i pritom zabilježiti GPS lokaciju svakog od jedinki leptira koju uoče.
ODAJE IH LET
Budući da svatko od nas leptire najčešće prepoznaje po veličini i boji, pitamo kako stručnjaci gledaju na razlike među leptirima, osobito kod sličnih vrsta.
-Nijanse su te koje su presudne. Kod leptira najznačajnije za determinaciju su nam krila, na kojima ima najviše obilježja, pogotovo donji dio krila. Kroz sličnih vrsta gledamo detalje; neka točkica, rub krila, je li obojan ili ne. Vatreni plavci su svi više-manje iste, narančaste boje, a razlikuje ih donji dio krila.
Kod kiseličnog vatrenog plavca je karakteristično da je i kod mužjaka i kod ženke prednje krilo s donje strane narančasto, dok je stražnje krilo plavo, a apikalni rub krila im je narančasti. Ta kombinacija boja, koja se posebno vidi u letu, kada do izražaja dolazi određena bjelina, razlikuje ih od drugih leptira slične vrste pa ih vrlo brzo mogu razlikovati i laici – doznajemo od V. Juhaza.
On i kolega Karlo strpljivo i detaljno prolaze uz kanal u kojem voda polako žubori, a kolovoško sunce u podne prži. Oko polako hvata prvog leptira, pa se bilježi točna geolokacija, vrijeme i uvjeti, a zatim istraživači oprezno silaze uz strmi kanal prepun biljaka, među njima i kopriva, kako bi uhvatili leptira na cvijetu.
Može li se prikrasti leptiru, pitamo, a V. Juhaz sa osmijehom odgovara; itekako!
Potrebno je samo puno strpljenja i mira, dodaje, dok se spušta na tlo i čeka da leptir pokaže krilo koje će nedvosmisleno potvrditi da je riječ o ovoj posebnoj vrsti.
MOGU PREŽIVJETI POPLAVU, NO NE I KOŠNJU
-Bez fotografije teško je dokazati i vrstu i spol, a sve nam je to važno kako bismo pratili stanje ove populacije koja kod nas ima uglavnom dvije generacije godišnje, čak nekada i treću parcijalnu generaciju. Inače, mit je da leptiri žive samo jedan dan. Ovisno o vrsti, riječ je o nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.
Ovi naši lepitri vezani su, kao što im i samo ime kaže, uz biljku kiselicu. Na nju leptirica polaže jaja, s donje strane lista, može ih snesti od 400-500, a iako su ličinke osjetljive, mogu izdržati i poplavne uvjete, budući da su vezani uz vlažna staništa.
Zabilježeno je kako ličinke mogu preživjeti i do dva mjeseca pod vodom. No ono što ne mogu preživjeti je tren kada su jaja na biljci hraniteljici, a biljku pokose. Tada dolazi do propadanja nove generacije – upozorava Juhaz.
Treba spomenuti kako uz čovjeka, ovaj leptir ima i druge prirodne neprijatelje. Njime se hrane određene vrste ptica. Jedna od njih je pčelarica, kao i razni, veći kukci. Zanimljivo, vole ih i vretenca, koja su tek nešto veća od samog plijena.
Na području Pepelane tog su dana okom i fotoaparatom „uhvaćena“ četiri leptira. Što nam taj broj govori, s obzirom na njihovu široku rasprostranjenost, a malu gustoću populacije?
Naime, rijetko će se na jednom području vidjeti 20 leptira ove vrste – kao vrlo mobilna vrsta, kreću se u rasponu od čak 10 kilometara pa je za jedno stanište specifično tek nekoliko primjeraka.
-To je dobar znak, da su još uvijek na ovom staništu, koje biraju za dom, a koje dijele s drugim vrstama leptira, kao što su mala preljevalica, dosta bijelaca, zebrama, prugastim jedarcima, običnim poštarima i običnim plavcima.
Sve što smo primijetili i zabilježili unosimo u dokumentaciju, a na kraju svake godine kompletna izvješća svih naših istraživanja, odnosno, monitoringa, šaljemo u nadležno Ministarstvo. Na temelju monitoringa i drugih aktivnosti podatci se koriste za daljnje analize i nove smjernice u svrhu istraživanja, a neka od njih potaknu i studente i druge zainteresirane za vlastitu analizu i stručne radove.
Ovaj monitoring pokazao nam je ne samo da su ovi leptiri još uvijek ovdje, nego i to da još uvijek imamo dobar odnos prema prirodi – zaključuju Juhaz i Fičko iz Javne ustanove.
(icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, Javna ustanova)
