Punih 41 godinu i 3 mjeseca provela je teta Ružica, odnosno Ruža Vedrinski na radnom mjestu odgojiteljice u Dječjem vrtiću Cvrčak u Virovitici. Nasmijana, opuštena „šaptačica djeci i biljkama“ ovog tjedna broji posljednje radne dane u odgojno-obrazovnoj ustanovi u kojoj je uz pomoć kolegica podigla brojne generacije mališana i ispratila ih u novo životno poglavlje.
Puna srca, emotivna i zahvalna na radnom vijeku provedenom uz djecu, izdvojila je vrijeme za intervju s medijima, budući da u mirovinu uskoro odlazi i kao jedna od rijetkih eko-koordinatorica, a čijim je radom, trudom i ljubavlju prema biljkama, baš kao i prema djeci, virovitički Cvrčak u 14 godina stekao status dijamantne eko-škole, odnosno, vrtića na našem području.
-Moram priznati, zasad samo razmišljam o tome kako ću prvo na godišnji, a tek ću onda razmišljati o konačnom „zbogom vrtiću“. Ovih dana me i djeca i roditelji grle i samo pitaju; teta Ružo, pa koliko još? A ja kažem, evo, još tjedan dana, pa pet dana, iako mi srce govori da ću se u vrtić još puno puta vraćati. Kako zbog mojih „Frendića“, skupine u kojoj nakon odlaska u školu ostaje dio ‘moje’ djece, tako i zbog unuka koji je u vrtiću, ali i zbog biljaka koje će i po ljeti trebati brigu i njegu – govori teta Ružica.
FRENDIĆI ZADNJA GENERACIJA
Svoj radni vijek počela je u Špišić Bukovici, a nakon samo tri mjeseca, Cvrčak je postao njen drugi dom. Dječji osmjesi, velike, iskrene oči, a još iskreniji zagrljaji, tuge i male/velike brige djece i roditelja…Sve je to zajedno nosila sa svojim kolegicama u skupini, u kojoj posljednju generaciju, Frendiće, ispraća s Irenom Škalić.
Teta Ružica sjeća se kako su u skupinama znala biti i ‘djeca njene djece’, iz ranijih generacija, pa iza sebe nosi kolaž uspomena i lica koje će još dugo nositi u sebi, raznježiti im se na ulici ili kada joj na mobitel ili kućnu adresu stigne čestitka za rođendan, Božić, Uskrs…
Znak je to da vrijeme provedeno uz pelene, kašice, prve korake, zubiće, preko klimavih crteža, priča i spavanca u vrtiću, izleta, istraživanja, igre, slova i brojki, pjesmica, prijateljstava i sveg znanja koje je s ljubavlju prenijela na djecu, nije bilo uzalud.
-Brzo oni odrastu, znate, i već mi se sad dogodi da moje jučerašnje vrtićarce teško prepoznam na ulici, kad krenu u školu. Uozbilje se, postanu još više ti mali ljudi koje mi ‘skužimo’ već prvog dana u vrtiću, samo čekamo da dođe njihovo vrijeme – očiju koje se sjaje priča naša sugovornica, dodajući kako su se u cijeloj njenoj karijeri puno toga mijenjalo. Modeli odgoja, stavovi roditelja, svjesnost zajednice o važnosti vrtićke dobi za cjelokupan razvoj osobe… No, jedno je ostalo isto: dijete.
-Ona su vam uvijek ista. Iskrena, nevina i znatiželjna. U skupini ćete uvijek imati one koji će odmah prihvatiti nešto otprve, neke koji će to učiniti kasnije, a neki će zadržati svoju poziciju promatrača nešto duže, iako će sve upijati i pamtiti. Sa svakim od njih treba razgovarati i prihvatiti ga na njegov način.
Ono što je mene promijenilo, još kao školarku, utjecalo je na to kakav ću postati odgajatelj. A to je da su sva djeca ista i da se među njima ne smiju raditi razlike. Dijete, od svih drugih bića, to najviše osjeti, kako se ponašamo i govorimo o njemu, već i tada kada ne može razumjeti riječi koje izgovaramo, one ga obilježe – iz iskustva o svom modelu profesionalnog ponašanja koje je uvijek nastojala održati u svakoj skupini priča nam ova odgojiteljica.
SVA DJECA MORAJU BITI JEDNAKA
Nju je, sjeća se, šokiralo iskustvo prelaska iz osnovne škole u Svetom Đurđu u gradsku školu. Topla atmosfera u kojoj joj je predavala prva učiteljica Katica Kelčec i zbog koje je naša sugovornica još kao dijete odlučila postati „učiteljica na selu“ pretvorila se brzo u led, kada su gradski nastavnici Ružici, ali i drugoj djeci iz predgrađa jasno dala do znanja da su učenici drugog reda, jer dolaze iz manjih sredina.
-Koliko god se trudila, što god pokazala, bilo je preteško dobiti dobru ocjenu, nikada nije bilo dovoljno dobro za peticu. Taj stav me je jako povrijedio, ponižavali su me jer nisam ‘gradsko dijete’…Zatvorila sam se u sebe, nisam imala prijatelja ni u osnovnoj ni srednjoj školi, zapečatilo me to iskustvo da „nisam dovoljno dobra“, iako sam davala svoj maksimum.
Zato sam, kad sam odlučila raditi s djecom i upisati učiteljski fakultet, sama sebi rekla: sva će ti djeca uvijek biti ista, svako će biti posebno kao ove biljčice kojima povjeravaš ono što čovjeku nikad ne bi rekla i svako češ čuvati – povjerava sad nama teta Ruža, poznata po svojoj velikoj ljubavi i prema ekologiji, a koju je, uz podršku bivših ravnateljica i kolegica Ane Budiša, Ane Zagorac, Ane Tomac te sadašnje ravnateljice Mandalene Kopas, njegovala i u vrtiću.
JASLIČARI I GRUMEN ZEMLJE
Svi koji znaju tetu Ružicu, poistovjetit će je s biljkama, njenoj drugoj velikoj ljubavi. Grumen zemlje donosila bi već i jasličarima u vrtić, u koji bi zasijali sjemenku i gledali je kako raste.
-Htjela sam da se djeca upoznaju s prirodom koja nas okružuje od malih nogu. Svaku skupinu sam učila, uz pomoć divnih kolegica kojima je također bilo stalo, razvoj biljke od sjemena do ploda. Uživali smo u otkrivanju kako biljka napreduje, kako se mijenja, što možemo iskoristiti od nje, kada se razvije u plod ili cvijet, ili ima vlastite sjemenke – priča ova vrijedna odgojiteljica koja je nebrojene sate prije i nakon radnog vremena ostavila u brizi za vrtićke biljke.
Njen primjer, kao i vlastite ideje, slijedile su brojne druge odgojiteljice, pa je u četiri desetljeća vrtić imao svoje gredice s voćem, povrćem, ljekovitim biljem, drvećem, ukrasnim biljem…Djeca i odgojiteljice promatrali su kako biljke rastu, a onda, ovisno o vrsti, postaju ukusan obrok, piće, domaći proizvod.
-Jedne smo godine od samo jedne gredice cikle imali salatu za cijelu zgradu – prisjetila se Ružica samo jednog od brojnih trenutaka koje radosno nosi sa sobom u mirovinu.
Generacije djece i roditelja koji se ovih dana od nje ispraćaju, kao i kolektiv na čelu s ravnateljicom Mandalenom Kopas puni su priča o toj ljubavi, poveznici djetinjstva i prirode, lokalne zajednice, folklora i baštine koje su iz njenih, vrijednih i odraslih ruku, nastavile njegovati one male.
Vrtić svoje aktivnosti, kojima povezuje recikliranje, prirodu, maštovitost i radost ne samo u okviru Eko vrtića, svjedoči svake godine i na nizu manifestacija u gradu i okolici. Od Uskrsnog sajma, maškara, Jeseni u gradu, Majčinog dana – djeca i odrasli povezuju priču o ekologiji i lokalnoj zajednici.
– Prekrasno je vidjeti djecu uključenu u život biljaka, a kad danas vidim moje Frendiće kako neće ubiti pauka ni mrava koji zalutaju u našu prostoriju, već ih uz pomoć čaše ili papira iznesu na dvorište, da ne stradaju, to mi je najveća nagrada za sve one priče koje smo pričali o važnosti očuvanja prirode i života.
Neće sva djeca postati ekolozi kada narastu, ali ako u skupini imate njih jedno, dvoje, koje će u sebi kasnije to prepoznati, imat ćete ljude koji će se, kad odrastu, brinuti za svoj okoliš, a samim tim za svoju ulicu, kvart, grad, odnosno, druge ljude – smatra ova iskusna odgojiteljica i eko-koordinatorica čiji rad nastavlja kolegica Ana Vampovac.
ŠUTLJIVI „TERAPEUTI“
Ruža Vedrinski punih 26 godina posvetila je najmlađima i kao članica, a dijelom i tajnica Društva Naša djeca Virovitica, u kojem je promovirala važnost djetetovih prava na sretno djetinjstvo, brigu, skrb, obrazovanje, druženje…
Sadašnji i bivši vrtićarci i školarci pamtit će je i po njenoj oazi, velikom vrtu na čak pola hektara površine u dvorištu obiteljske kuće u Virovitici. Vrt je to u kojem su voće, povrće, ukrasno i ljekovito bilje, nebrojene vrste kukaca, ptica, te goste poput ježa, upoznavali tijekom godine kroz aktivnosti i posjete, igre i dogodovštine.
-To je moja oaza, moja terapija i odmor. Kada je bilo najteže u životu, djeca u vrtiću nisu smjela znati za moje, ‘probleme odraslih’. To su nas naučili još na fakultetu, da na otiraču vrtića ostavimo brige kada ulazimo u skupinu, da djecu ne opteretimo. Ono što nisam mogla reći nikome, rekla sam svojim biljkama, a one su to povjerenje, brigu uloženu u njih i ljubav jednako znale vratiti kao i djeca – kaže nam naša sugovornica, okružena stotinama šutljivih, ali važnih „terapeuta“: drvećem, grmovima, cvijećem, povrćem, voćem, travama, kojima posvećuje svaki slobodan tren.
LIJEPA SURADNJA S RODITELJIMA I KOLEKTIVOM
Ružica; supruga, majka i baka četvero unuka u brizi za vrt danas ima najveću pomoć snahe, na čemu joj je jako zahvalna. Bavit će se njime, sada, kad odlazi iz vrtića. Teško je, kaže, nabrojati sve kojima duguje lijepa sjećanja u ovoj ustanovi, pa zahvaljuje svima s kojima je dijelila ova četiri desetljeća i nada se da će njen vrt, kao što doziva ptice, nastaviti „dozivati“ i nove generacije mališana da je obiđu, u mirovini.
-Imala sam sreću da sam cijeli radni vijek imala dobru suradnju s roditeljima te da su djeca bila dobro, da nije bilo ozbiljnih ozljeda ni strašnih situacija te da sam radila s posebnim ženama s kojima sam se uvijek lijepo slagala u skupini. Razumjele smo se i nadopunjavale.
Mlađim kolegicama, koje dolaze na mjesta nas koji odlazimo, nemam što puno za reći, možda samo to da su djeca prekrasna stvorenja s kojima se uvijek može lijepo raditi i kvalitetno ih postaviti na noge i pripremiti ih za svijet koji je nešto potpuno drugačije od ovog svijeta u vrtiću.
To se može s puno ljubavi, razumijevanja, strpljenja, ali i uz činjenicu da u svakome od nas još uvijek čuči to malo dijete, koje treba prepoznati i njegovati za cijelog života, kako bismo bili sretni u tome što radimo i čemu se i sami radujemo – za kraj ističe naša sugovornica, odgojiteljica koja je, simbolično, kao i biljke koje niču iz sjemena, djecu, koja su „sjemenke čovječanstva“, pazila, njegovala, tepala im i brinula za njih dok nisu izrasle u mladice sposobne za „vanjski svijet“ i nove izazove koje im on donosi.
(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, arhiv, DV Cvrčak)
