Ako prošećete bilo kojim slavonskim selom, gotovo u svakoj kući i dvorištu pronaći ćete nešto zanimljivo, ako ništa drugo naše bake i djedovi uvijek su prepuni priča iz onih lijepih starih vremena.
Ipak, svako dvorište krije svoju tajnu i lijepu priču, pa tako i ono Ivice Brabeca (72) iz Crkvara. Naime, Ivica je godinama u staroj kaci i po šupama, štaglju i u drugim dvorišnim prostorijama, sačuvao mnoštvo starina koje su ostavština njegovih roditelja i starijih predaka. Tako Ivica danas posjeduje prometnu tablicu za prve traktore na ovom području s natpisom ”Orahovica”, stari ribež za repu, spravu koja se koristila za sumporenje vinograda, starinski veš lonac, kantu za otakanje vina, a puno je tu predmeta za koje današnja mladež i ne zna za što su se koristili.
– Imam na primjer vagire za zaprežna kola i konje te levču ili lijevču koja je bila sastavni dio zaprežnih kola, montira se na osovine i tako drži ljestve koje se natiču na njih i onda se u njih tovarilo sijeno, djetelina, slama… Zatim imam vodire koji su služili za brus koji je oštrio kose, stari ljevak, i drveni i limeni, staru petrolejsku lampu, stari prepoznatljivi slavonski kredenac, jedini namještaj koji se nekada koristio u kuhinji. Imam i spravu, možda bi to danas bila neka vrsta injekcije, a to je bila drvena naprava pomoću koje su se kravama davali lijekovi- priča Ivica i kaže kako nikako nije želio zapustiti sve te predmete i alate jer mu je to najljepša uspomena, prije svega na oca i majku:
– Znate, mi stariji smo prepuni emocija i svaki i najmanji predmet koji se negdje zametne pa ga poslije pronađeš, izmami uspomene i suzu u oko. Tako sam ja pronalazio sve te stvari i odlučio ih pomalo početi skupljati i držati na jednom mjestu– kaže Ivica Brabec koji je one manje predmete počeo stavljati u jednu veliku kacu kako bi ih skupio na jedno mjesto, a one veće u štagalj. I tada mu se rodila ideja da to pokaže sumještanima. Kaže, ne kako bi se hvalio ili radio nekakav muzej, nego samo eto kako bi se stari Crkvarčani prisjetili, a oni mlađi ako žele doći i vidjeti, nešto i naučili.
– Jedno poslijepodne, prije dvije-tri godine, razmišljao sam kako bi to i gdje postavio i dosjetio se da uzmem čavle i sve te predmete, alatke i ostalo, objesim na pročelje garaže koja se vidi odmah s puta, a drugi dio sam na isti način objesio na stari štagalj. Dugo ja to nisam nikome niti pokazivao, a onda, kako tko dođe kod mene, odvedem ga da vidi. To se prvo svidjelo rodbini, pa onda i prijateljima– priča nam Ivica.
Posebno ljubomorno čuva staru drvenu kutiju za alat od pokojnog oca, a lijepa je priča o starim drvenim tacnama i starinskoj pegli.
– Nekoliko tih drvenih tacni i tu peglu je moja majka dobila kao poklon za svatove i drago mi je da je to sačuvano. Isto tako čuvam tatinu putnu torbu. Sjećam se kako je tata u nju stavio malo kruha i slanine i koji luk i put pod noge. Čuvam i tzv. natkasliće, noćne ormariće od mojih roditelja, pa stari radio i ćupove… Sve su to moji pokojni roditelji koristili– kaže.
A kao uspomenu na roditelje i svoje djetinjstvo čuva i niz starih fotografija na kojima su vidljive neke od tih starih stvari, a posebno je zanimljiva fotografija na kojoj ga majka drži kao bebu uz tatu i ujaka, koji su uz stari stroj koji je vukao vršalicu. Riječ je naime o preteči traktora, stroju koji je išao na paru i ložio se drvima. Zanimljivo je da su sve te stvari ručni rad, sve su to izradili izučeni majstori iz Ivičinih Crkvara i okolnih sela i mjesta.
– Ove drvene stvari koje imam, među kojima su i grablje i vile, radio je naš stolar Bajica Horvatin iz Crkvara, tako smo ga zvali, a limene majstor limar Mato Kruljac iz Orahovice. Mi smo kao malo selo nekada imali majstora kakvih je rijetko tko imao. Imali smo kovača Viktora Galija, dva mlina, stolara i mnoga druge zanate– prisjeća se ovaj čuvar starina koji bi, sve što ima, rado ustupio za selski muzej za koji je već do sada puno puta bilo inicijativa od strane KUD-a Crkvari i njegovog počasnog predsjednika Stanka Jovića. Ivica Brabec kaže kako bi volio da sve ostane u njegovom selu.
– Pričalo se kako će naš KUD pokrenuti nešto za taj muzej. Za sada od toga nije bilo ništa, ali ako se ipak odluče, ja ću rado dati ove stvari. Imamo taj stari mlin u srcu sela koji još može biti i u funkciji, pa možda bi se u njegovoj unutrašnjosti mogao smjestiti mali muzej. Želja mi je da to ostane u mojim Crkvarima koji su idealno mjesto baš za takve muzeje– zaključuje Ivica koja za sada i dalje čuva ove starine i malo po malo ih vješa na dvorišne zgrade i kaže kako ih može vidjeti tko god želi.
(www.icv.hr, vg)
