Ako ste mislili da pametni, robotski usisavači skupljaju samo prašinu u domaćinstvu, prevarili ste se. Oni su, poput brojnih drugih suvremenih uređaja ujedno i sakupljači podataka koje drugi koriste za analizu, procjene, dodatnu prodaju i informacije o nama potrošačima.
Tako jedan robotski usisavač, ako smo mu dozvolili, zna raspored našeg pokućstva i raspored svih prostorija u kući (zamislite koliko ta informacija vrijedi potencijalnom kradljivcu, op.a.), zna koliko smeća proizvodimo, zna podatke o našoj wi-fi vezi i uređajima koji su s njom povezani (klima uređaji, pećnice, perilice rublja, drugi usisavači, paljenje svjetla, sustav grijanja, pametni telefoni, kamere…)
Običnom uređaju koji skuplja prašinu, dlake i otpad s poda dozvolili smo tako ulazak i u naš unutarnji privatni prostor, jer mu s različitim dozvolama prilikom aktivacije omogućujemo pristup kameri, diktafonu, povezanim aplikacijama putem wi-fi mreže. Dozvolili smo mu i da zna našu lokaciju, a ako je kojim slučajem povezan s našim Internet računom, ima pristup i našim e-mailovima, kao i kontaktima.
Neki robotski usisavači mogu snimati video i audio snimke prostora i prepoznavati zvukove u okruženju. A sve to netko može iskoristiti za svoje potrebe i (loše) namjere.
KORISNE “DIGITALNE MRVICE”
Navedeno naglašavamo u kontekstu priče o digitalnim tragovima koje kao svakodnevni korisnici pametnih mobitela, satova i brojnih uređaja poput robotskog usisavača stvaramo ili ostavljamo u virtualnom prostoru.
Svaka takva „digitalna mrvica“ nekome može biti važna, upozorava Martina Nikolić, psihologinja Centra za nestalu i zlostavljanu djecu iz Osijeka i stručnjakinja Centra za sigurniji Internet (CSI), dodajući kako je jako važno prilikom korištenja svakog od pametnih uređaja pregledati politiku privatnosti i sigurnosne postavke uređaja kako bi bili svjesni koje podatke uređaj prikuplja i kako se njima upravlja.
Robotski usisavač je uzet samo kao primjer – u svakom kućanstvu imamo po nekoliko pametnih uređaja i za svaki vrijede ista pravila – prouči što kupuješ i kome ćeš pokloniti vrijedne osobne podatke kad ga aktiviraš.
– U današnje vrijeme, svi smo povezani, i mi i uređaji. Putem aplikacija na mobitelu uključujemo klima uređaje, robot usisavače, perilice nam javljaju koliko dugo nam traje program pranja. Bankovne kartice dodali smo u digitalne novčanike, sve više plaćamo mobitelima. Jednostavnije je, brže. No ako nismo jasno onemogućili odavanje svoje lokacije na mobitelu, lako je pratiti naše kretanje, potom potrošnju i navike.
U želji da imamo što bolji uvid u vlastito zdravlje, primjerice, putem pametnih satova bilježimo otkucaje srca, broj koraka, razinu spavanja; sve su to podatci koji koriste ne samo nama, već i proizvođačima uređaja, a koji zahvaljujući našim podatcima mogu stvarati nove proizvode i usluge.
Kako bismo uštedjeli na vremenu koje smo prije provodili na šalterima i u uredima, prebacili smo se u digitalni prostor, gdje ponekad olako dijelimo svoje informacije. Najobičniji robot usisavači imaju mape naših stambenih prostora pa nije naodmet osigurati npr. posebnu mrežu za njih kako bi se smanjila vjerojatnost dijeljenja tih informacija s trećim stranama – ističe M. Nikolić.
„MI I NAŠIH 825 PARTNERA…“
Osim konkretnih i vidljivih uređaja, podatke o nama svakodnevno prikupljaju i akteri koji se u digitalnom prostoru svrstavaju kao treća strana.
Tko su oni?
Na njih kliknete i odobrite im uvid u svoje ponašanje i navike na internetu, svoje stavove i područja interesa i po nekoliko puta dnevno. Treće strane prikupljaju podatke o nama onog trena kada „pristanemo“ na uvjete koji se u skočnom prozoru pojave prilikom otvaranja stranice na internetu, aplikacije ili nekog druge platforme u digitalnom prostoru.
Zacijelo vam je poznata rečenica: „Mi i naši partneri/dobavljači (825) pohranjujemo ili pristupamo informacijama na uređaju poput kolačića te obrađujemo vaše osobne podatke…“
Kad stisnete na „prihvaćam“, omogućavate softverima, programima i algoritmima, a kojih može biti od 100 do 900 samo po jednoj stranici koju posjetite, da vas počinju analizirati, sukladno svojim potrebama.
Neki od dobavljača informacija pratit će naše ponašanje kao korisnika stranice, dok će nas neki gledati kao potencijalnog potrošača nekog proizvoda ili usluge.
Što veći broj „partnera“ i „dobavljača“, to je i veća vjerojatnost da ćemo biti analizirani i praćeni sa više strana i da će se od nas prikupljati što veći broj podataka.
-U digitalnom prostoru o sebi dijelimo puno informacija koje nam se možda i ne čine kao potencijalni problem. Sjećam se vremena kada smo svi (ili barem većina nas) bez puno razmišljanja na Meti, odnosno bivšem Facebooku postavljali statuse jesmo li u vezi, braku, tko su nam članovi obitelji, koju školu smo završili i slično. Sve te informacije „treće strane“ koriste u npr. targetiranju oglasa na toj, ali i na drugim društvenim mrežama.
Doslovno, ako smo objavili da imamo dijete mlađe od 3 godine ili smo se nedavno vjenčali, algoritmi i softver koji prati te informacije prikazivat će nam personalizirane oglase, koji su uže vezani za naš život, navike, potrošnju, stavove i opredjeljenja, kao i područja interesa.
Zato nam se prikaz iste društvene mreže, tj. feed, razlikuje – nama će se prikazati sukladno našim preferencijama sadržaja na internetu, drugima će ta ista mreža pokazati potpuno drugačije početnu stranicu – objašnjava psihologinja.
Aplikacije kojima smo dozvolili pristup kameri ili mikrofonu razlog je zašto nam se „izbacuje“ oglas o npr. kremi protiv bora samo par minuta nakon što smo o njoj pričali i zašto nas „cijeli Internet“ oglasima usmjerava na naše korištene web shopove ili već pregledavane i kupljene proizvode.
DAJEMO IM LOKACIJU, KONTAKTE, PORUKE, ŠTO PREGLEDAVAMO I KOLIKO
Što sve mogu o nama saznati „treće strane“, samo s jednim posjetom na određenu stranicu?
Ovisno o broju „dobavljača“, mogu saznati koji sadržaj smo gledali na stranici, koliko dugo smo se zadržali na nekom članku ili proizvodu, koje smo stranice posjetili prije i poslije njihove.
Pojedina dopuštenja dozvoljavaju trećim stranama podatke o našoj e-mail adresi, kontaktima na telefonu, SMS i porukama na društvenim mrežama i platformama.
Posjet samo jednoj stranici može nekome otkriti našu lokaciju, što smo kupili, na koji način (kojom karticom ili servisom), na koji sadržaj „klikamo“ (volimo li više cipele na petu i duge haljine, tražimo li kvalitetnu motornu kosilicu ili preporučenu teretanu u kvartu), s kim se dopisujemo (interakcija zabilježena u komentarima, na društvenim mrežama i aplikacijama za dopisivanje).
Za pojedine softvere koji analiziraju ponašanje na internetu stoje ova objašnjenja, kao reklama zbog kojih su u prednosti u odnosu na ostale.
“Ovaj softver prikuplja najkvalificiranije potencijalne klijente kako bi ih kasnije vodio kroz cijeli prodajni proces. On bilježi izvor, kontakt, kada je bio posljednji posjet na stanici, biografiju, njegove profile na društvenim mrežama i još mnogo toga” – stoji u opisu softvera namijenjenog online trgovini.
“Ovaj alat također uključuje *** tehnologiju. Otkriva koji su vaši potencijalni klijenti pretraživali teme koje su usko povezane s vašim poslovanjem, povezuje vas s njima i olakšava vam da ih pretvorite u kvalificirane potencijalne klijente.
“Imamo više od 85 jedinstvenih podatkovnih polja, tako da možete odabrati ono koje vam najviše treba. Među njima su lokacija uređaja, kontakti, dubinska analiza ponašanja…”
EMOCIJE KAO MATERIJAL ZA POLITIKU, TVRTKE I MEDIJE
Klikom na “pristajem” često dajemo dozvolu softverima da naše ponašanje analiziraju i kroz filter emocija. Tu na scenu stupa softver za analizu osjećaja koji igra ključnu ulogu u razumijevanju i analizi emocionalnih reakcija korisnika, omogućujući tvrtkama i organizacijama da bolje razumiju mišljenja i osjećaje svoje publike.
Sa samo jednom rečenicom koju smo napisali “negdje na internetu”, pokreće se niz analiza koje “treće strane” mogu iskoristiti za nešto novo.
Npr. napišemo li ispod proizvoda na webshopu komentar (ove štikle mi se jako sviđaju, broj odgovara mjerama, stigle su na vrijeme i jako lijepo stoje na nozi), softver može zaključiti da smo sretni, da smo zadovoljni proizvodom i otvara se cijelo jedno novo područje za “dobavljače” informacija koji nas, jer su međusobno povezani, uskoro mogu “bombardirati” sličnim proizvodima ili sadržajem koji smo komentirali.
Isto tako, komentiramo li ispod portala s vijestima da smo nezadovoljni određenom političkom, društvenom, sudskom odlukom, aktualnom situacijom u školstvu, zdravstvu, socijali, algoritmi o nama počinju stvarati analize na temelju kojih nam se uskoro počinju prikazivati članci i slične teme poput onih koje smo komentirali…U izbornim procesima ta informacija pomaže politici targetirati glasače, sukladno opciji koju zastupaju.
Softver za analizu osjećaja već je integriran u poslovni svijet, gdje prati mišljenja kupaca o proizvodima i uslugama, pomaže kod upravljanja brendom i reputacijom tvrtke te analizira povratne informacije koje tvrtkama pomažu za poboljšanje usluge korisnicima.
Koristi se i u političkoj analitici, za analizu stavova i raspoloženja javnosti prema političkim kandidatima ili pitanjima, medijima pomaže analizi medijskog sadržaja jer procjenjuje tonove u člancima i komentarima. Ima primjenu i u zdravstvu, budući da na temelju pisanih izjava pacijenata može analizirati njihovo emocionalno stanje. Društvenim mrežama pomaže definirati sadržaj koji će nas “lakše upecati”, sukladno onome što i kako komentiramo i što često pregledavamo.
OGRANIČITI “KOLAČIĆE”, ALI I – SEBE
Dakle, svaki put kada “kliknemo” na nešto, ostavljamo svoj digitalni trag. Može li se on prikriti i kako se zaštititi od zloupotrebe podataka koje ostavljamo diljem Interneta?
Možemo, poručuje psihologinja Nikolić.
– Kada vidite da automatika, ali i živa osoba, može čitati vaše dopisivanje s prijateljima ili rodbinom, a da u tim porukama dijelimo često i osobne informacije, dakle sve ono što nas kao ljude veseli i rastužuje, postanete itekako svjesni da na Internetu nema privatnosti.
Zato za prosječne korisnike predlažemo osnovno – da promisle kakve informacije sami ostavljaju o sebi, ograniče svoje profile da nisu javni, razmisle kod dodavanja novih prijatelja, ali i promisle o tome kakvu povratnu informaciju daju svojim ponašanjem na internetu. Digitalni tragovi, vidimo, ostaju i vezano za to što gledamo, dijelimo, komentiramo, šaljemo dalje.
Prije nego stisnemo „pristajem“, trebalo bi ograničiti izbor samo na „nužne“ kolačiće, odnosno ne dati pristanak za ona odobrenja s kojima se ne slažemo i odgovorno se ponašati na Internetu. Ponekad je šutnja u digitalnom prostoru najsigurniji izbor – savjetuje psihologinja Centra za sigurniji Internet i Centra za nestalu i zlostavljanu djecu Osijek.
Zaključujemo; često bez razmišljanja kliknemo na „slažem se“ i prihvaćamo kolačiće, uvjete korištenja na raznim mjestima na internetu. No, znamo li zaista na što smo pristali?
(www.icv.hr, mlo, foto: ustupljena fotografija, Canva, portali)