Jedan je dječačić upitao svoju majku: „Zašto plačeš?“
„Zato što sam žena“, odgovorila mu je.
„Ne razumijem“, rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: „Nikad i nećeš.“
Kasnije je upitao oca: „Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?“
„Sve žene plaču bez ikakvog razloga“, bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je: „Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?“
Bog mu odgovori: „Kad sam stvarao ženu, morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.“
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)