Prije nekoliko dana sam odvela djecu u restoran na ručak, a moj se 6-godišnji sin izborio za pravo da prije jela kaže molitvu. Nakon što smo pognuli glave, on je naglas rekao:
„Bog je dobar, Bog je velik. Hvala ti za hranu i ja ću biti zahvalan još više ako nam mama naruči sladoled za desert. I sloboda i pravda neka bude svakome. Amen!“
Čuli smo smijeh za okolnim stolovima, a jedna je starija gospođa komentirala:
„Djeca danas ne znaju što je lijepa molitva. Tražiti od Boga sladoled! Svašta!“
Kada je ovo čuo, moj je maleni sinčić bojažljivo upitao:
„Što sam pogriješio? Zar se sada Bog ljuti na mene?“ i zaplakao.
Nakon što sam ga primila u naručje i pokušala uvjeriti da je sve bilo savršeno i da Bog zasigurno nema razloga biti ljut, jedan je postariji gospodin pristupio našem stolu, prignuo se i potiho se obratio mom sinu:
„Ja znam da se tvoja molitva Bogu jako svidjela.“
„Zaista?“, iznenadio se dječak.
„Vjeruj mi.”
I zatim je, teatralno se okrenuvši prema postarijoj gospođi koja je sve započela, nastavio:
„Šteta što ona nikada nije zatražila sladoled od Gospodina. Ponekad je dobro pojesti malo sladoleda – za dušu.“
Naravno, ja sam djeci za desert naručila sladoled. Moj se sin za trenutak zamislio, a onda je učinio nešto što neću zaboraviti dok živim: spustivši se sa stolice, ručicama je obuhvatio svoju staklenu čašu sa sladoledom i bez riječi krenuo prema stolu gdje je sjedila postarija gospođa. Ljubazno se nasmiješio i rekao:
„Ovo je za vas. Malo sladoleda liječi dušu, a moja je za sada u dobrom stanju.“
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)