„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.” Kraljevstvo je nebesko, dakle, kada čovjek dopusti da mu sjeme božanske plodnosti padne u srce, u plodnu zemlju duhovnoga života. Doista, prisutnost kraljevstva nebeskoga u našem srcu, a potom i u društvu, ovisi o sijanju božanskog sjemena. U nama neće biti ni milosti ni svete prisutnost koja dolazi sama od sebe, nekim naravnim putem. Za to se treba izboriti dopuštajući, a i tražeći svim srcem, da nas Bog oplemeni svojim darovima i milošću. Kraljevstva Božjega nema u nama ako ne dopustimo Bogu da u nas posije sjeme kraljevstva koje potom unutarnjom snagom ide prema plodnosti.
Nažalost mnogi ljudi misle da sami od sebe bez Boga mogu biti dovoljno ili jednako plodni kao i s njime. Zato se i ne trude dopustiti mu da on posije sjeme kraljevstva nebeskoga, već sami ostvaruju plodnost i blaženstvo po svojoj mjeri bez njega. Mnogi tako puštaju onim ‘naravnim’ silama da rastu u njima i da donose plodove, a ne vide da kraljevstvo nebesko ima posebno sjeme koje je uzgojeno u nebu, te nam je spušteno na zemlju po našem Gospodinu Isusu. Zavarava se svaki onaj koji misli da njiva ljudskoga života može ostati prazna, to jest donijeti nebeske plodove ako u nju nije posijano nebesko sjeme. Svaki čovjek bi morao znati da je i nesijanje dobrog sjemena neko sijanje jer se time prepušta mjesto korovu da uzme maha. To jest plodnost njive se prepušta besplodnosti i beskorisnom bilju da crpe zemlju. Nažalost danas čovjek ne zna razlikovati dobro sjeme od lošega, nebesko od zemaljskoga, a htio bi brati dobre plodove. Bilju koje dođe s vjetrom i onečisti plodnost njive njegova srca daje prostora, a htio bi brati ukusne i nezagađene plodove. Današnji čovjek se, nažalost, ponaša na istovjetan način prema Bogu koji sije dobro sjeme i prema korovu koji raste sam od sebe, izvan plana i mimo volje domaćina i gospodara. To je zanimljivo proturječje ovoga svijeta, da na jednak način vrednuje nejednake stvari koje uopće nisu za usporedbu, te daje ‘jednaka prava’ dobrom sjemenu i korovu. Današnji čovjek je proglasio neka lažna prava korova da raste u njegovu srcu, zaboravljajući ili ne želeći vidjeti da mu korov ne donosi plodove, već mu onečišćuje srce i guši plodnost.
Potrudimo se stoga oko sijanja dobrog sjemena u nama, poštujmo njegov zakoniti tijek razvoja pa će kraljevstvo nebesko lako u nama bujati svojim plodovima, a zahvaljujući kojima ćemo mi sami postati nebeski blagoslov onima s kojima živimo. Ne budimo ‘naturalisti’ koji sve zemaljsko proglasi naravnim, te misle da će se sve u duhovnom životu i rastu dogoditi samo od sebe, već dopustimo Bogu da posije sjeme milosti i neka nam nebeski plodovi postanu nešto što je sasvim naravno za naš ljudski život. Prigrlimo svoga Gospodina kao nebesko sjeme te se razvijajmo sukladno njegovim zakonitostima kako bismo s njime donijeli plodove života vječnoga za sebe i sve koji su povjereni našoj duhovnoj skrbi.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)