Danas slavimo Dan državnosti, ali i svetkovinu Tijelova. Pravi blagdan Tijela i Krvi Kristove je zapravo Veliki četvrtak. No, Veliki tjedan zbog svoje ozbiljnosti i muke ne dopušta vanjske svečanosti zato su kršćani u 13. stoljeću uveli svečani blagdan Tijela i Krvi Kristove da bi izrazili izvanjsku radost zbog Božjega dara.
Bilo je to s jedne strane u duhu vremena, ali i protiv toga duha. U to vrijeme bio je običaj da se vladar, kralj, car, od vremena do vremena pojavi u javnosti u velikoj i svečanost povorci da pokaže svoj sjaj dvora, snagu i kraljevsku vojsku, moć i slavu. Kršćani su na to odgovorili noseći u sličnoj povorci Krista, prisutna u euharistiji želeći reći: „Ovo je naš pravi kralj! Ovo je naš vladar i vrhovni autoritet!“
Isusovi učenici i prva crkva u svoje su društvo nosili novu kulturu koja se može zvati i euharistijskom. Sve što su učinili, činili su poradi euharistijskog Gospodina i snagom njegova tijela i krvi, te su tako preobražavali lice zemlje i unijeli ne samo vrijednosti koje bi se mogle zvati novima, jer ih prije nije bilo, već su unijeli one prave istinske. Tako je sveta crkva živeći od tijela Kristova i čineći sve poradi njega i za njega usmjeravala ljude i društvo da pronađu svoj cilj i smisao života. U čast njemu je izgrađivala ne samo uzvišene katedrale i lijepe crkve, već je prije svega izgrađivala čovjeka i društvo da žive na pravim osnovama. Poticala je svakoga vjernika da snagu za život, a i životnu viziju crkve iz tog svetoga otajstva. Tijelo i krv Kristova bili su poticaj za svet život, za izgradnju istinskog saveza života s Bogom, kao što je i Isus učinio na posljednjoj večeri i na drvetu života.
Tijekom stoljeća kršćanstvo je stvorilo tijelovsku kulturu koja je doživjela svoj vrhunac uspostavljanjem svetkovine Tijelova i javnoga čašćenja Krista u presvetom otajstvu.
Neka nam stoga današnja svetkovina pomogne u izgradnji autentične ljudskosti, a potom i autentične kulture koju s pravom trebamo zvati tijelovskom kulturom.
Izgrađujmo se Kristovim tijelom i istim tijelom izgrađujmo svijet oko sebe za nove dimenzije ljudskosti koje dosežu mjeru spasenja i života vječnoga. Sve to možemo činiti u okvirima naše domovine. Koliko budemo živjeli savez s Bogom, toliko ćemo imati kruha, materijalnih dobara jer ćemo sami znati s njima ophoditi se, a i jedni ćemo drugima pomagati u tome. Svijet u kojem živimo je svijet obilje, ima svega dosta za sve. Tijelovskom procesijom ispovijedamo svoju vjeru, iskazujemo da nam je Krist važan, da u njega vjerujemo, da nam on i njegov zakon znače vrhovni autoritet. No, neka naše ispovijedanje bude potvrđeno i iznad svega življenjem onoga što nam euharistija označava, na što nas poziva i zašto nas hrani.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)