„Zašto živim?“ druga je od šest propovijedi iz knjige prof. dr. sc. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 6 – 12 (umnoženo ciklostilom).
Nekada to pitanje proizlazi iz razmišljanja koje traga za istinom; nekada je ono bolna jeka srca koje traži melem svojim bolima. Isto pitanje postavljaju si mnogi ljudi, a odgovori su različiti.
Ne znamo zašto živimo i nećemo nikada znati. Posljednji čovjek na zemlji upisat će u led upitnik – tako odgovaraju oni kojima svjetlo razuma stvara pomrčinu, a kojima svjetlo vjere smeta. Možda su žrtve igre mašte.
Znamo zašto živimo, da se hranimo i zabavljamo. Znamo. Da plešemo luđački ples oko sreće koja nam izmakne upravo onda kada smo mislili da ćemo je dohvatiti.
Miljenici sreće pak odgovaraju da oni žive, da im čelo ovjenčaju vijencima, da osvoje prijestolja ljudskih pameti, skrovišta njihovih srdaca, da ih ubroje u besmrtnike…
Želja za srećom u nama je kao vatra. Njezin je plamen uvijek živ. Taj nam plamen ne dopušta niti pomisliti da bi nas moglo nestati kao kapi vode u oceanu ili kao magle koju tjera vjetar. Jest, stvoreni smo u vremenu. Mi osjećamo uske granice vremena; ali idemo iz beskrajnosti u beskrajnost, zato na putu razbijamo granice vremena. Život je naš prolazak ptice kroz otvorena vrata i prozor ove sobe vremena.
I danas kuca oko dvije milijarde srdaca na ovoj zemlji. Sva ta srca ritmički otkucavaju istu pjesmu: želimo biti sretni! Kolika je to snaga, a koliko je ima neiskorištene, koliko se ludo gubi!
Jedno je najvažnije: tražiti sreću života ondje, gdje se ona doista i nalazi. Ima li fatalnije pogreške u životu nego skrenuti s puta životne sreće? Neka nam govori razum, srce, pa zaključimo.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)