Svake godine isto, a nije. Isto iščekivanje rođendana Isusova, iste pjesme, a mi stariji za jednu godinu, možda bolesniji, ali zasigurno iskusniji, mnogi su i pokojni. Zornice su obilježje jednog dijela djetinjstva kada smo zorom išli u crkvu, slušali pjesme pune čežnje, nade, molbe za blizinom Sina Božjega.
Vjera je u nama rasla, jačajući prigodice za velike blagdane, zornice, da bi se stišavala u rijetkim dolascima u crkvu tijekom godine. Zornice su za mnoge kršćane jedan od načina izričaja vjere. ”Ne ideš na zornice? Kakav si ti kršćanin?” To se čuje i danas i jučer. Nešto slično je i dolazak na polnoćku. Što to ima drugačije u tim posvećenim danima?
Poznato nam je da vjera ide kroz dvoja vrata: razuma i vjere, razmišljanja i srca. Ima tu još jedan čimbenik, a to je tajnovitost, posebnost, uzbuđenje u jutru zornica, noći polnoćke, mnoštvu svijeta na Božić.
Oni koji dolaze vjeri samo gledajući stvoreni svijet, diveći se Stvoritelju, u Isusu prepoznaju iznimna čovjeka dobrote, požrtvovnosti, plemenitosti, mudrosti, blagosti i ljubavi.
Bez njega bi svijet bio siromašniji za mnogo toga. Pokušavaju ga slijediti bar ponekad, prigodice, blagdanski, običajno, živeći svakodnevno kao da ga i nema, bez njegovih zapovijedi, normi, propisa.
Drugi su koji ga traže, nalaze, časte, vole… – vjerom i razumom. Oni ulaze kroz vrata vjere. Takvima su zornice, rana ustajanja, čarobni susret s Njime u pjesmi i molitvi, u mnoštvu onih kojima je on sve. Takvi se trude da ga ne povrijede, da ga u drugima prepoznaju, da s drugima slave njegov rođendan.
U čitanjima traže odgovor na životna pitanja, njegov dodir, pogled, poistovjećujući se s Marijom iz Magdale, slijepcem iz Betsaide, Jerihona, i prosjakom pred hramskim vratima, priželjkujući da ga vjerom prepoznaju, dožive njegov spasonosni dodir u pričesti. Takvima zornice, došašće, polnoćka, Božić, nije prilika za skupe darove, okićene trgove, borove, obilne ručkove, provode. Oni se ne natječu oko toga tko će ljepše pripremiti adventske svečanosti.
Oni pripremaju srce. Oni srce daju, umjesto skromne štalice, da se u njima ponovno i ponovno, svakodnevno rodi i živi.
Oni ne traže sigurnosti u nestalnom vremenu, prevrtljivim obećanjima, umišljenim veličinama ovog prolaznog svijeta, znajući da onaj koji mu otvori vrata vjere, srca, otvara vrata vječnosti. Promisli kako ćeš pripremiti, dočekati, proslaviti Božić?
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)