U danima smo sjećanja na vukovarsku žrtvu. Donosimo vam tako danas „Vukovarske katakombe“ našeg vrlo dobro poznatog pisca i književnika, Vukovarca Pavla Pavličića.
„Kad i ne bi bilo drugih dokaza o dubokoj simbolici onoga što se odigralo u Vukovaru, bila bi dovoljna već i sličnost toga zbivanja s drugim povijesnim događajem, pa da sve postane jasno. Jer, u malom se Vukovaru u naše dane ponovilo ono što se u velikom Rimu već jednom zbilo, prije gotovo dvije tisuće godina. U Rimu je odlučilo o sudbini čovječanstva; ovo u Vukovaru odlučuje o sudbini Hrvatske.
Stanovnici Vukovara tri su mjeseca živjeli u podrumima: sišli su pod zemlju jer na njezinoj površini više za njih nije bilo života. Učinili su isto što su u Rimu radili prvi kršćani. Sudbina stanovnika Vukovara slična je sudbini prvih kršćana, a i značenje je te sudbine slično.
Prvi su kršćani morali u katakombe jer su vjerovali u Sina čovječjeg i propovijedali ljubav prema bližnjem. Stanovnici Vukovara htjeli su živjeti u slozi sa svima i nisu mogli vjerovati da ih netko može mrziti samo zato što postoje na svijetu. Tako su završili u podrumima.
Prvi kršćani imali su protiv sebe slijepu silu koja ih je nastojala zatrti zato što ih se bojala, sluteći da budućnost pripada njima, a ne njoj. Tako su izabrali mrak i osvijetlili ga svojom vjerom. Stanovnici Vukovara gladovali su u svojim podrumima zato što je i na njih ustala slijepa sila koja zna da je pravda na strani Vukovara i da on zato mora pobijediti.
Prvim kršćanima mnogi se ljudi nisu usudili pristupiti niti im pomagati zato što nisu uviđali veličinu istine što su je ti stanovnici katakomba donosili. Stanovnicima Vukovara svijet nije pomagao zato što nije uviđao razmjere njihovih patnji ili zato što nije shvatio da mu je to dužnost.
Ali, prvi kršćani na kraju su izišli iz podzemnih labirinata i tada je sav svijet krenuo za njima; istom se tada vidjelo koliku su žrtvu podnijeli za opće dobro. I stanovnici Vukovara na kraju su i izišli iz podruma, ali tek će se u budućnosti znati koliko su trpjeli, koliko ih je pomrlo i kolika je, zbog svega toga, odgovornost svih nas.
Naša je odgovornost i u tome da učinimo sve da istina o Vukovaru izađe na vidjelo. U njihovim podrumima su sijale električne svjetiljke, pa baterijske lampe, pa svijeće. Na kraju se tamo, u mraku i vlagi, u gladi i bolesti, krijesile još samo njihove grozničave oči kao posljednje svjetlo nade za sve nas. One se svijetle još uvijek, nakon svega, jer Vukovarci vjeruju da je njihova patnja imala smisla kada je već toliko nalik na ono što se dogodilo u Rimu, premda oni nisu prvi kršćani, ali su prvi u koječemu drugom, tako važnom za nas danas.
Samo o nama ovisi da njihovoj patnji damo ono mjesto koje zaslužuje, da učinimo da njihove oči ne svijetle uzalud. Spasimo to svjetlo, jer ni naša sudbina neće imati smisla ako se ono ugasi!
I svijetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. (Evanđelje po Ivanu)
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)