Po kršćanskoj tradiciji koju prihvaćaju i mnogi nekršćani dva dana u godini, 1. i 2. studenoga, vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdani Svi sveti i Dušni dan.
Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu da Bog daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.
Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) Crkva imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca s vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan određenog datuma. No, i tu se našla samo manjina svetaca pa se zato uvodi blagdan Svih svetih. Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te Crkva želi počastiti blagdanom Svih svetih.
Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja… Svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati “danom mrtvih”, što je netočno! Iz upravo iznesena sadržaja ovaj blagdan je nešto više. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, “most”, mučno rađanje u novi život, život s Bogom “oči u oči”.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)