Dok smo ovih dana obilazili grobove naših pokojnih, pozvani smo da svoj život shvatimo u njegovoj cjelini, planiramo ga i živimo svjesni da mu nismo gospodari. Mudro živi onaj kojeg smrt ne iznenađuje. Onaj tko živi prihvaćajući zakon umiranja da bi živio – istinski živi. Sav život je satkan od malih smrti. Svaki rastanak, odlazak i odluka, svaki korak koji je izbor između više mogućnosti – mala je smrt.
Tko ne bi imao snage odreći se igračaka iz djetinjstva, nikada ne bi odrastao. Tko ne bi smogao snage otići iz roditeljskog doma, taj nikada ne bi došao na studij u drugi grad ili započeti vlastiti obiteljski život. Tko se ne bi odricao svih drugih zvanja, pa makar ih volio, zbog jednoga kojega odabire, taj ne bi ništa od života učinio. I djevojku ili momka kad biraš, odričeš se svih drugih.
Svaki izbor, svaki korak – svojevrsna je smrt. Živjeti znači umirati da bi se živjelo. Sunce da bi negdje izašlo, negdje mora zaći. Sijač razbacuje sjeme da umre kako bi dobio višestruk urod.
Mudro živi onaj tko se izvješti u umiranju. Onaj tko svemu zna reći zbogom, gdje god nogom stane. Onaj tko već sada umire spremno se pozdravljajući sa svakim trenom koji prolazi, sa svakim blagom koje ga pohodi, sa svakom srećom koja ga usrećuje, tko živi svjestan da je gol rođen i da će gol umrijeti – tog zadnji trenutak života neće iznenaditi. Smrt mu je tek završnica življene mudrosti koja se zove umiranje. Jer nije srcem prionuo uz onoga čega će se, htio ili ne, morati odvojiti, već je svoj život utemeljio na vrijednostima koje mu nitko ne može oduzeti.
Odvoji se od onog od čega ćeš se ionako morati odvojiti. Ne spašavaj ono što se spasiti ne da. Ni godine, ni ljepotu, ni trenutke radosti zaustaviti se ne da. Život je samo ono što ti ostane nakon što umreš.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)