Dobro je redovito moliti vjerovanje kao neku molitvu koja nas vodi kući. Izgovarajući ovu veliku ispovijest vjere, na početku neke meditacije ili neke šutljive molitve, oslobađamo se mnogih zauzetosti u koje je uvučena naša svijest. Svlačimo sa sebe svu tu mnogostrukost i usredotočujemo se na Jednoga i Trojedinoga. Izričemo ime Oca i Stvoritelja svega što postoji, ime Sina kao onoga koji u svojoj osobi objavljuje svjetlo i ime Duha koji u nama prebiva i koji nas posvećuje. Zadnji redci vjerovanja vode nas tamo gdje jesmo sada i ovdje: u Crkvu, u oproštenje grijeha, u istinski život koji nema kraja. Meditacija ili šutljiva molitva tada može započeti.
Ispovijest vjere je vježba veoma ozdravljujuća. U svakoj ispovijesti vjere prepoznajemo i ispovijedamo Boga koji je doista stvaran. Na taj način razvijemo svjesno življeni odnos koji uvijek ima odjek u našem životu. Što god je veće naše prepoznavanje Boga u vlastitom životu, toliko je više ponizna naša samosvijest. Međutim, u ovakvom jednom odnosu događa se veliki paradoks. Što god smo mi ljudi ponizniji, u svoj svojoj istinitosti, toliko smo veći u svojem dostojanstvu. Ako se stavimo pod pogled Boga, Stvoritelja, Spasitelja, onoga koji nosi čitavo naše postojanje konačnom ispunjenju, mi postajemo svjesni svoje malenosti. Ali, istodobno otkrivamo da se ne trebamo ničega bojati. Možemo slobodno pasti samo u Očeve ruke, ruke koje sve podnose i sve nose ispunjenju. Jedino na taj način možemo rasti s pouzdanjem i zahvalnošću pred Bogom i ljudima.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)