Gdje ljudi zajedno žive često se javljaju nesporazumi, nerazumijevanja, razilaženja u mišljenjima. Nismo svi jednaki i ne mislimo svi isto. Zlo bi bilo tjerati ljude da moraju prihvatiti naše mišljenje, naše stavove. Prije svega mi bismo trebali prihvatiti druge onakve kakvi jesu i poštivati ih kao drukčije od nas.
Zar to isto ne očekujemo za sebe od drugih?
A kad se dogodi, a dogodi se nažalost često, da drugoga čak i nesvjesno povrijedimo, recimo mu: oprosti! To je mala riječ, ali kad proizlazi iz dubine našega srca i izražava naše iskreno žaljenje za nanesenu uvredu – ona čini čudesa. Onaj koga smo povrijedili, oprostit će nam, zaboraviti naneseno zlo, pomoći će nam – postat ćemo bolji prijatelji. Ali, ako onaj drugi i ne postupi tako na našu molbu za oprost, mi ćemo ipak zadobiti mir, a za tog drugoga možemo strpljivo moliti i čekati neku drugu priliku.
I mi moramo prihvatiti od drugih svaku, pa i najmanju gestu koja izražava žaljenje za zlo koje su nam nanijeli i – oprostiti, pomiriti se. Bez oproštenja, bez pomirenja ne može se živjeti, a s njima život postaje uistinu lijep.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)