Naša je zadaća, naše poslanje da svjesno uočimo svoj grijeh koji smo počinili. Oproštenje je besplatan Božji dar. Ne možemo ga zaslužiti niti ga možemo steći, možemo samo prihvatiti taj dar. Jedini uvjet prihvaćanja tog dara oproštenja je da u Boga položimo svoje prazne ruke i u njima svoju istinu. Ne trebamo suditi sami sebe. Bog je sudac koji stoji sučelice nama, a mi samo psalmistom molimo: ,,Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome!“.

Nije na nama da iznesemo sud o samima sebi. U sakramentu pomirenja ne možemo biti istodobno optuženici i suci. Mi smo u ispovijedi pred Bogom da se optužimo za svoje grijehe i za njih kajemo, ali isto tako i da ispovjedimo njegovu pravednost i njegovo sveto milosrđe.

Kada se iskreno ispovijedamo, otvaramo vrata Duhu Svetom koji u nama stvara pravedno držanje srca. Naša je ispovijed dobra ako smo pažljivi na Božje milosrđe, ako s toplinom srca gledamo na njegovo božansko srce. Tako izbjegavamo držati pogled na samoj optužnici naših grijeha, više je pred nama ono milosrdno srce. U ispovijedi stavljamo na vidjelo ono što smo učinili zloga i molimo oproštenje. S odmakom doista predajemo sve Bogu, činimo dobro sebi oslobađajući se svih naših grijeha.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)