Odvojiti se, odreći se, glagoli su koji kod ljudi danas baš i nemaju veliku naklonost. Istinitost je da ne možemo zamisliti duhovno dostojan život bez odvajanja, bez odricanja, bez poslušnosti evanđeoskoj riječi da se „trebamo odreći samih sebe i uzeti svoj križ“ (Mk 8,34).
Korak koji nas vodi odricanju od onoga što možemo zahtijevati s određenim pravom nužno nam je zadovoljiti se onim malim, osjećati se zadovoljnim s dovoljnim. Štoviše, potrebno nam je uzeti odmak od kruha svakodnevnog i postiti. Različiti su poticaji koji nam u tome mogu pomoći. Odricanjem možemo više podijeliti s drugima koji su u potrebi. Odmak može biti vježba naše unutarnje slobode. Primjerice, neka večer bez televizije, nedjelja bez računala ili mobitela, ići pješice umjesto automobilom po kruh, ne piti na duže vrijeme alkoholna pića, provesti neko vrijeme ili neki dan bez rasprave s drugima…
Slobodno možemo reći da nam od toga ništa nije nužno za svakodnevni život. Odricanjem od tih stvari otkrivamo tajne izvore naše rastuće slobode.
Maleni, svakodnevni oblici odricanja stvaraju u nama slobodu koja je sposobna pripremiti naše srce za dan velikog rastanka. Ako ne znamo reći ne, postajemo stranci u vlastitoj kući, apsolutni naveznici na igračke izopačenog djeteta. Ako ne znamo reći ne, postajemo slobodni i odgovorni ljudi. Bit ćemo blagoslovljeni ljudi po Božjoj volji.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)