Svatko od nas zasigurno ima iskustvo olakšanja i sreće nakon što je odustao od svoje tvrdokornosti prema bližnjem koji se u svojoj molbi ponio naklonjeno. Ali, svatko od nas u nekom odnosu, možda čak i iznimno važnom, ustraje u svojoj nepopustljivosti: netko zbog neupitne pravednosti, netko zbog osjećaja povrede dostojanstva i ponosa, netko iz samo njemu znanog razloga. Nije rijetkost ni da netko čak paranoično ustraje u ne-odnosu i onda kada sluša tihi zov svoje svijesti da nije baš sve tako kako čvrsto misli i da se treba s povjerenjem okrenuti u obnovljeni odnos.
Isus u slici dvojice braće predočuje ljudske odnose, a posebno čovjekov odnos prema Bogu – Bogu Ocu. I hvali promjenu odnosa od “ne” u “da”. Naime, u raspravi s glavarima svećeničkim i starješinama naroda u Hramu izlaže prispodobu o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Prvi odgovara s neću, ali se poslije predomisli i izvršava očevu volju. Drugi sin, međutim, spremno odgovara ocu: “Evo me gospodaru!”, ali – ne odlazi. I naš obiteljski, prijateljski i uopće zajednički život prepun je sličnih situacija. I među nama ima ljudi koji gotovo svemu najprije kažu “neću”, a onda iznenade ostvarenjem onoga što je od njih traženo. Oni, kako Isus naglašava, ne pristaju odmah, nego se predomisle. Jer, i ne radi se uvijek o bilo čemu, o bilo kojoj molbi ili zapovijedi da bi se ponašalo lakovjerno, pa i umišljeno.
Ima i onih “neću” koji su izraz skromnosti, a ne samo jogunastosti i nedodirljivosti. Riječ je svakako o odgovornom poslu kamo otac šalje svoje sinove. U konačnici Isus, kao ni drugdje gdje su sinovi i braća u pitanju, ne hvali nijednog od njih. On usporedbama opisuje naša ljudska ponašanja. Opominje nas kroz njih kao naše vjerne slike i poziva na obraćanje. Za evanđeliste i za kršćane konačni uzor vladanja nisu ni prvi ni drugi sin, ni glavari svećenički ni starješine narodne, ni carinici ni bludnice nego samo Isus Krist. On je sin koji je Ocu rekao neću i izvršio njegovo poslanje.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)