Što je žena bez kose, svog estetskog simbola? Ona je – borac!
I to onaj koji je prošao strašne bitke. Bitke sa sobom, svojom okolinom, svojom bolešću, percepcijom o sebi. Koji je neprestano radio pluseve i minuse svog stanja i detaljnu reviziju vlastitog života tijekom bitki. I pritom – preživjela.
Svjedoče to stotine žena u Hrvatskoj koje su oboljele od karcinoma i koje su zbog svoje bolesti prošle pravu fizičku i psihičku transformaciju. Najveća se odnosi na period bez kose, što je posljedice liječenja bolesti, a tu je fazu njihove borbe zabilježio nagrađivani fotograf Vjekoslav Skledar, na izložbi “Ja sam snaga“, koja je ujedno i prva izložba Udruge Nismo same, otvorene prošlog tjedna u Zagrebu.
Organizirana je s ciljem destigmatizacije onkoloških pacijentica, konkretno žena oboljelih od raka dojke (najčešćeg zloćudnog tumora u žena), kroz fotografije/portrete i priče. Prikazala je nevjerojatnu snagu 10 žena, među kojima i Slatinčanke Jelene Zver (41).
KVRŽICA KOJA MIJENJA PERCEPCIJU
Ova “zvijer od žene”, kako je zovu svi koji je poznaju, je i obrtnica koja se cijeli život bavi upravo – kosom. Frizerka od svoje sedamnaeste godine, najbolje zna što ženama znači i koliko im je važno da im “svaka dlaka bude na svom mjestu”, koliko su žene ponekad opterećene bojom, stilom frizure, kvalitetom vlasi. Opterećene s toliko stvari koje pritom mogu promijeniti, ali više s onima koje ne mogu. Kovrčave bi bile ravne, ravnokose kovrčave. Zvuči poznato?
I ona sama nosila je dugu, gotovo crnu kosu do pola leđa, kad je, tog dana, prošle godine, točno na blagdan Sveta tri kralja, napipala malu kvržicu na lijevoj dojci. Zbog te kvržice promijenilo joj se sve.
Ostala je bez lijeve dojke (koja joj je operirana i rekonstruirana), prošla je četiri ciklusa kemoterapija u Institutu za tumore, a bez kose je bila pet mjeseci. No svo vrijeme liječenja, do gubitka kose, nitko na njoj, osim najbližih, nije znao da boluje od karcinoma.
“JA NISAM BOLESNA, JA MOGU DALJE”
Svoju bolest “pokazala” je javnosti prvi put upravo kad se Slatinom prošetala ćelava. Bez kose, kape ili turbana. Izgubila je kosu 10. dan od početka prve kemoterapije i nikad nije na glavu stavila periku. Govori nam to u svom salonu u središtu Slatine, danas, gotovo godinu dana nakon posljednje kemoterapije.
Jelena nosi jedan od onih osmijeha u koji utonete, jer je prekrasan. Sjajne, tople oči gledaju sugovornika s pozornošću. Još je na bolovanju, ali navrati vidjeti kako je djelatnici Patriciji Tomašević i mlađoj sestri, Pameli, koja je naučnica u salonu. Ondje nas je i primila, kako bi s nama podijelila svoje iskustvo.
-Periku nikad nisam stavila na glavu, ne mogu podnijeti taj osjećaj na koži. Nosila sam “ćelavu frizuru”, s ponosom. Kad mi je bilo prehladno, osobito za kožu na stražnjem dijelu glave, vezala sam maramu ili turban. Bio je to moj izbor, tako sam se osjećala najbolje – kaže nam Jelena.
TIJELO SLALO SIGNALE, ALI NIJE REAGIRALA
Kvržicu na dojci napipala je 6. siječnja prošle godine. Nekako je, kaže, “osjetila” da nešto nije u redu, kad je pod rukom osjetila zadebljanje. Tijelo joj je ranije slalo signale, sad zna kad gleda unatrag: umor, manjak energije, bezvoljnost. Pripisivala je to turbo stilu života kojim živi i stresu. Isti dan uspjela je obaviti i ultrazvučni pregled dojki, kao i punkciju sumnjive tvorbe. Pokazalo se da je riječ o malignoj kvržici.
-Tog smo dana suprug Sandro i ja trebali s prijateljima ići na večeru i druženje u Osijek. Razmišljali smo; odgoditi, ipak je ozbiljna situacija, što ćemo? No, tada sam ja rekla; ne, idemo! I bilo je tako, otišli smo. Družili se, smijali se. Bio je to prvi dan, koji se nastavio na sve druge – sjeća se Jelena, govoreći kako je od sama sebi složila misao koju će slijediti mjesecima kasnije: ja nisam bolesna, ja mogu i ja idem dalje.
I bilo je tako. Uslijedile su pretrage, potom Intitut za tumore i dogovor oko kemoterapija. Sjeća se, kaže, kako su je najbolje prijateljice Dražena Milković i Katarina Gabelić Bljakaj prije liječničkog konzilija, već u čekaonici počele pripremati na to da će se njeno tijelo zbog lijekova mijenjati i da će vjerojatno izgubiti i kosu. Ako je i postojala bojazan tipa: kako ću bez nje, kaže, nestala je zbog jednog jedinog prizora koji joj se urezao u srce.
KAD VIDITE BOLESNO DIJETE, SHVATITE: NEMA KUKANJA
-Sjedile smo tri sata, čekale. Čekaonice su uvijek pune, nažalost, jako je puno oboljelih. Taman smo razmišljale kako je biti bez kose, kad su pored nas prošli na krevetu malo dijete i mama pored njega. Dijete bez kose, trepavica, obrva. Kad sam vidjela lice tog djeteta i lice te majke, shvatila sam sve. Pa ja sam odrasla osoba, moje terapije će doći i proći. Kosa će narasti. Imam mogućnost da biram svoj dan, svoju snagu.
Ja to mogu podnijeti. No, dijete, maleno, njemu je milijun puta teže. Pogled te majke, žena, scene iz Pedijatrije se ne zaboravljaju- govori nam Jelena, a suze, koje su se isprva tek skupljale u kutovima očiju, sad već prelaze u potok i doslovno joj se slijevaju niz obraze.
-Očvrsnula sam ja, ne brinite, bila sam i puno gora – kaže nam, ustajući da uzme maramicu i gotovo sa sramom otirući suze. -Samo mi je teško zbog djece i svih roditelja koji to prolaze. Nama odraslima je stvarno lakše, bez obzira na sve – ističe, dok dodaje kako je tog trena samoj sebi rekla: „Jelena, nema kukanja! Dan po dan.“
Uslijedile su kemoterapije. U Zagreb su je, izmjenjujući se, vozili suprug Sandro i prijateljice Dražena i Katarina. Sin Matija te kći Petra svakog su dana ljubavlju i podrškom stvarali ozračje dobre atmosfere i normalnosti koja joj je, kaže, bila najpotrebnija.
UMJESTO ŠOKA – ŽENSKI PEFRORMANS
Deseti dan prvog ciklusa kemoterapije, Jelena je počela značajno gubiti kosu. Taman se, nakon dana u vikendici u prirodi spremala za put u Zagreb, na nastavak terapije. Kosa joj je tijekom pranja počela opadati u pramenovima. Nastavilo se i prilikom sušenja. Ranije ju je bila skratila, do ramena, kako bi je držala vezanu u repu. No tog dana, u manje od pola sata, izgubila je gotovo sve.
-Bila su 22 sata, kad sam zvala prijateljicu Valeriju, također frizerku i moje dvije najbolje prijateljice da je „vrijeme za šišanje“. Taj tren, kada ostajemo bez kose i prvi put se vidimo ćelave, meni je, zahvaljujući njima, ostao u prekrasnom sjećanju. Napravile smo pravi performans, u salonu, na pjesmu „Umjetnica mora biti zdrava“. Oponašale smo spot i snimale se.
Ja sam imala i lavor, cvijeće, prijateljice su držale ručnike, susjeda je snimala, sve smo pjevale i šalile se, dok je ono malo paperja s moje glave nestajalo s mašinicom. Tog ću se trena uvijek sjećati. Ne kao šoka, već zbog te podrške, tog smijeha, koji mi je bio poput lijeka – priča Jelena o trenu koji je, s pravom, mnogim ženama strašan i kojeg se pribojavaju. Suočavanja sa sobom u ogledalu; poznatom, a opet drugačijom.
Bilo je i drugih trenutaka u kojima se Jelena nije „odmah“ prepoznala, priča nam. Kemoterapija je čudna – prvo te podigne, pruži ti energiju, a onda te na četiri dana baci u krevet i potpuno si nemoćan, priča.
– Bole te kosti, tijelo, sve. Hrana nema nikakav okus. Ponekad, svjestan si sebe, a opet te „stranac“ gleda u ogledalu. Velike zjenice, prazno lice – govori Jelena o usponima i padovima, pripremama za novi ciklus i oporavcima nakon njega, koji su najbolje poznati onima koji prolaze isto.
KAVA NAKON TERAPIJE, ŠETNJA NAKON VEČERE
Kao najgoreg perioda sjeća se trećeg ciklusa kemoterapije, kada je dobila koronu. Deset dana bila je gotovo vezana uz krevet i to je jedini period u kojem nije bila „u niskom startu“. Jer, svi koji je poznaju, reći će da ne zna mirovati i da ju je bolest još samo više pokrenula.
-Moja obitelj i prijateljice znaju da sam aktivna, karakter mi je takav da nemam mira, a uvijek samo pozitivno razmišljam. Tako sam i cijelo vrijeme kemoterapije: nakon bolnice, kava i gablec, a onda, ako mi nije loše, večernja šetnja. Nisam se dala zatvoriti u kuću, a nekad mi oni nisu dali.
Izlazila sam na kave i druženja gotovo cijelo vrijeme liječenja, osim kad sam čuvala imunitet do novog ciklusa. Šetala sam, vozila bicikl, a za dio dobre kondicije zaslužna je i naša Maša, mali jorki. Ona je moja „čupava“ i neumorna verzija, zbog koje nemam mira ni ja ni moji – smirenija, sa smiješkom priča nam Jelena koja kaže kako je dio zdravstvenog rituala i nedjeljna šetnja oko Jezera u Slatini.
Aktivna je i danas, iako je još uvijek službeno na bolovanju. Bolest je u remisiji, ali poput drugih „preživjelih“, svjesna je da je ispred nje još puno bitki da tako i ostane. Brine o prehrani, spavanju, o pozitivnom načinu razmišljanja. Sve, kaže, utječe na to kako živimo, pa onda i obolijevamo. Prohodala je i Popišanac trail, stazu od 12 kilometara oko Slatine. Mogla je. Htjela je. Trebala je.
– Kad ti se nešto tako desi, vidiš koliko su neke stvari nevažne, resetiraš se i shvatiš koliko razloga za život imaš. Sad mi je smiješno kad vidim i čujem oko čega se ljudi lome, što ih smeta, što kritiziraju – govori nam Jelena koja kaže kako ju je ovo iskustvo osnažilo u želji da svaki dan maksimalno iskoristi i u njemu uživa. Nema vremena za trivijalnosti i sitničavosti. Kad te život odgoji, lekcije pamtiš.
-Moja iskustva iz ove bolesti su lijepa, od svih liječnika, medicinskih sestara, do ženica s kojima sam bila dio izložbe. Kad sam ušla u dvoranu, kad sam nas sve vidjela na jednom mjestu i taj žar u očima, koji je Vjekoslav uhvatio fotoaparatom, jako sam bila ganuta. Vjekoslav je divna osoba s kojom je bio užitak surađivati. Te fotografije zaista pričaju priču o svakoj od nas, kao što mislim da naši životi to čine za naše obitelji, prijatelje, poznanike – zaključuje naša sugovornica.
PRESTALA SE BAVITI TRIVIJALNOSTIMA
Ističe da ju je ovo iskustvo ohrabrilo i da bude veća podrška drugim ženama koje dolaze u njen salon ili susreće na ulici, a isto boluju od karcinoma. Sad imaju još jednu temu o kojoj mogu govoriti, u kojoj su si bliske, u kojoj se mogu razumjeti. Perika ili turban? Suze ili vic?
Nije pitanje kose, već srca, tijela, opstanka. Mnoge obitelji nose isti križ – neovisno je li riječ o djetetu, roditelju, rođaku. Tuga, strepnje, ožiljci, strahovi oboljelih preslikavaju se na sve koji su im bliski i koji ih vole. Bolest je ta koja otkrije i slabosti i snagu drugih.
Jelena kaže kako su mnogi „bliski“ postali daleko – nisu imali hrabrosti možda pitati kako je, možda nisu znali kako. S druge strane, gotovo stranci slali su joj poruke s lijepim mislima i željama za ozdravljenje, podržavali je u aktivnom stilu života i divili se njenom optimizmu koji ju nikada nije napustio.
Ni onda, kad joj oči zasuze na tuđu nevolju, ni kada, pred novu kontrolu, kod liječnika stiže s tisuću pitanja, ali i bar dvije osobe pored sebe. Ta, obiteljska i prijateljska podrška nezamjenjiva je, kaže nam naša sugovornica, to je njena snaga koja ju vodi i potiče da i dalje bude „ona stara Jelena, sada samo malo iskusnija“.
-Kosa će narasti, moja je sada po prvi put u životu ovako kovrčava! No tu sam da pomognem kome treba. Smatram da treba biti maksimalno pozitivan i pokazati da imamo srce jedni za druge, da se ne zatvorimo u svoja četiri zida kad otkrijemo bolest, već da sebi i drugima pokažemo koliko smo zapravo jake i koliko toga možemo – poručuje Jelena.
Jedan od vidova pomoći je darovati kosu za oboljele. Jednu takvu akciju imala je Slatina, odazvale su se brojne žene i djeca čija će kosa nekome pomoći da prebrodi najvažniju fazu svog života – preživljavanja i straha od stigmatizacije zbog ćelavosti.
Drugi vid je pitati se – što svi možemo učiniti jedni za druge, u situacijama kad se netko razboli? Pokazati da smo tu, porukom, pozivom na kavu, ponekad i samo tihom podrškom – svatko od nas zna pronaći put do drugoga, kad je potrebno. Ljepota ne ovisi o kosi, već o srcu i dobroti – a to svatko može pokazati i darovati.
Jer, Zavod za javno zdravstvo, na temelju podataka i procjena, upozorava kako će svaka deseta žena u Hrvatskoj oboljeti od raka dojke. Prema posljednjim objavljenim podacima Registra za rak u Hrvatskoj je u 2020. zabilježeno 2869 slučajeva raka dojke, a u 2021. godini od ove zloćudne bolesti umrlo je 711 žena.
To znači da se već sada u našim vrtićima i školama igraju i uče neke nove Jelene, da iste sjede u našim uredima i parkovima, rade u plastenicima, vode kćeri i unuke za ruke. Već danas neka nova Jelena počinje svoju bitku.
Slatinskoj nezaustavljivoj „zvjerčici“ snaga su, vidimo, obitelj i prijateljice. A kome smo mi okosnica, kada se razboli? Hoćemo li se, kad slijedeći put pored nas u red za blagajnu stane ili dijete u školu doprati žena bez kose ili s turbanom oko glave, sjetiti da je na svaku jednu izgubljenu vlas dobila i jednu važnu bitku? Ne samo za sebe, već i sve koje voli.
(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, V. Skledar, privatni arhiv)
