Danas (četvrtak) je Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske, koji se obilježava diljem svijeta. Utemeljio ga je Papa Ivan Pavao II. 1992. godine kako bi skrenuo pozornost na bolesnike i njihove probleme. Crkva na ovaj dan slavi blagdan Majke Božje Lurdske i prisjeća se činjenice da je marijansko svetište u Lourdesu poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima i kao okupljalište mnogih bolesnika koji ondje mole za svoje zdravlje.

Obilježavanje Svjetskog dana bolesnika, koje za cilj ima poticati svijest o nužnosti primjerene skrbi o bolesnicima, poštivanja njihovih prava i empatije koju svaki od bolesnika zaslužuje, bila je prilika i za progovoriti o iskustvima pacijenata, liječnika i medicinskih sestara i to u kontekstu godine obilježene pandemijom koronavirusa.

Razgovarali smo zato s djelatnicima Opće bolnice Virovitica, zaduženima za Covid-19 odjele, punktove, trijažu i rad s pacijentima, ali i s pomoćnicom ravnatelja za sestrinstvo Lidijom Knapić.

Ona kaže kako je u godini obilježenoj pandemijom koronavirusa i Covid-19 bolesti postalo više no ikada važno osim stručne pomoći, svim pacijentima ponuditi human pristup i emocionalnu podršku.

– Usprkos znatnom tehnološkom napretku i terapijskim inovacijama koje odlikuju modernu medicinu, pojam bolesti i danas sa sobom neminovno nosi obilježje stigme. Nijedan se bolesnik, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi ili okolnosti koje su dovele do razvoja bolesti, ne bi trebao osjećati odbačenim, zaboravljenim ili krivim za vlastitu bolest. Ovaj dan je prilika za podsjećanje na prava koje svatko od nas ima kada se nalazi u ulozi bolesnika, a koja je danas možda teža nego ikad – smatra sestra Lidija Knapić.

Nova bolest promijenila je i način na koji liječnici, medicinske sestre i tehničari pristupaju pacijentu, pružaju mu njegu i skrb, budući da se komunikacija često odvija pod višestrukim slojevima zaštitne odjeće, da su uobičajene rutine podrške i razumijevanja poput dodira ohrabrenja, smiješka i zagrljaja ostale zarobljene pod mjerama koje su na snazi.

NOV NAČIN RADA

– Gledamo li retroaktivno, i naši zdravstveni djelatnici suočili su se sa jednim novim načinom rada i pružanja zdravstvene skrbi oboljelima od COVID-19 infekcije tijekom ove pandemije. Način rada nije bio nimalo lak, već zahtjevan i neizvjestan. Pacijenti koji su nam dolazili bili su uplašeni i teško su se nosili sa novonastalom zdravstvenom situacijom. Medicinske sestre i tehničari bili su u zaštitnoj opremi.

Spoznaja da će biti zatvoreni na Covid Odjelu i da će komunicirati sa svojim najbližima samo telefonom, borba za svaki udah i nemoć koja traje –  osjećaji su to koje su dijelili svi koji su se liječili na Odjelima. Ishod liječenja nije bio ohrabrujući, a informacije iz drugih bolnica bile su alarmantne. Zaokupila nas je obostrana neizvjesnost, no iskustvo i profesionalnost, kao i ljudskost u pristupu osigurali su da se i pri najtežim situacijama maksimalno poštuje svaki pacijent i njegovo pravo na najbolju moguću skrb – kaže sestra Lidija Knapić, napomenuvši kako je od početka pandemije do danas u virovitičkoj Općoj bolnici hospitalizirano ukupno 448 Covid-19 pozitivnih pacijenata.

Neki pacijenti su bili hospitalizirani zbog same bolesti, neki su bili primljeni zbog drugih dijagnoza, pa im je rutinskim pretragama dokazana prisutnost virusa Sars-Cov-2.

Bolest nije zaobišla ni zdravstvene djelatnike.

-Covid-19 je preboljelo 134 djelatnika bolnice, a od toga je zdravstvenih djelatnika bilo 109. Ne treba posebno naglašavati koliko je bilo teško organizirati rad u takvim deficitarnim uvjetima i koliko je bilo bitno raditi u timu koji uključuje sve djelatnike. Ovom prilikom želim zahvaliti svim zdravstvenim i nezdravstvenim djelatnicima naše bolnice koji su svojim mukotrpnim radom, trudom, znanjem, poštovanjem i empatijom doprinijeli da nestane strah u pacijentovim očima i da pacijent oporavljen, zadovoljan i sretan napusti bolničko liječenje.

Vjerujem, kada medicinska sestra na licu pacijenta vidi sreću, veselje i zahvalnost, da im je to najveća nagrada za sav težak rad, trud i odricanje. Za svu hrabrost, ustrajnost, snagu i volju koju su pokazali naši djelatnici, ali i svi kolege iz drugih ustanova – županijskih Doma zdravlja, Zavoda za hitnu medicinu i Zavoda za javno zdravstvo Sv. Rok, s kojima smo zajedno u ovome ovih godinu dana, ne može se dovoljno zahvaliti, pohvaliti niti nagraditi. Ostaje nam jedino spoznaja da se i ovo teško razdoblje uspješno preživjelo i nada da će nam budućnost donijeti bolje i zdravije sutra. Hvala svima – zaključuje L. Knapić.

Svoje iskustvo u borbi s pandemijom podijelile su s nama medicinske sestre koje su od samog početaka bile na prvoj liniji obrane od koronavirusa, točnije na COVID-19 odjelima.
Riječ je o Ružici Mačinković, glavnoj sestri Zaraznog odjela i svih Covid-19 odjela u bolnici te Aniti Šuvak, koja je i na trijaži na ulazu u Opću bolnicu Virovitica.
Govoreći o počecima, bilo je tu svega: straha, nevjerice i panike. Iako je, što je u potpunosti razumljivo, i njima bilo neopisivo teško zbog svega što se oko njih događa, svi su, kaže Ružica Mačinković, bili svjesni da je pacijentima puno teže. Otkrila nam je kako je sve u počecima izgledalo.

STRAH OD NEPOZNATOG

– Ona početna tri mjeseca vladao je strah od nepoznatog, od same bolesti koja se širila nevjerojatnom brzinom, a o kojoj ne znaš apsolutno ništa. Znaš samo da je to neki koronavirus koji izaziva SARS, da je to ista grupa i ništa više. Počeli su se pojavljivati i prvi slučajevi kod nas. Varaždin, Rijeka… Trebalo je napraviti plan, organizirati rad, izolaciju, kako se zaštiti, gdje smjestiti pacijente i sve ostalo. Oprema je bila svima sablasna, maska, naočale ili vizir, obučeš kombinezon, zaštitno odijelo, ne vidiš. Sve se magli. Strah, treseš se, srce ti lupa kao nenormalno, ideš kod čovjeka, vadiš krv, uzimaš bris – iskreno opisuje sestra Ružica koja kaže kako su u tim počecima pacijenti bili izgubljeni i uplašeni.

– Oni su isto izbezumljeni, jer moraju biti u sobi, budući da je takav princip bio svuda, od Klinike za infektivne bolesti u Zagrebu, koja je prva krenula sa smjernicama pa onda i u svim drugim klinikama, gdje su pacijenti morali doslovno biti ‘pod ključem’. Svi smo bili uplašeni. Čekaš taj bris, a kad čuješ da je nalaz negativan ne znaš tko je sretniji, mi ili pacijenti – sjeća se sestra Ružica koja kaže kako je svaki dan za medicinske djelatnike prolazio u nizu pitanja: jesam li se dobro skinuo iz opreme, jesam li išao dobrim redoslijedom, što ako sam dotakao lice, oči?

-Znaš da je virus respiratoran i da se prenosi tim sustavom. Sva sreća, dobro smo se držali i dok smo se polako privikavali na sve, nije bilo niti jednog pozitivnog nalaza. No prvi slučaj koji se kod nas pojavio, završio je smrću. Osjećali smo da je to naš osobni gubitak, pitaš se jesi li napravio sve kako treba i zašto je sve završilo tako kako je završilo- priča nam.

Nakon nekoliko mjeseci u kojem nismo imali niti jednu zaraženu osobu, koronavirus je i na našoj županiji počeo uzimati zamah. Svakim danom pacijenata je bilo sve više, dijagnoze su bile različite, a slučajevi sve teži.

– Strašno je kada pomisliš da te čovjek možda posljednji put gleda. Naši pacijenti, kada su zatvoreni na odjelu, vide samo nas, budući da su posjete zabranjene. I nama kao medicinskim sestrama bilo je užasno teško. Najviše problema zadavala nam je radna oprema. Već nakon pola sata nemaš zraka, a moraš u njoj biti još 3-4 sata. Bilo je slučajeva gdje su sestre kolabrirale, od manjka kisika. Naš posao je takav da je pacijent na prvom mjestu. Oni u velikom broju slučajeva nisu niti znali s kim razgovaraju, tko ih hrani, kupa. Ne vide nas ispod svih ovih slojeva. Napišeš svoje ime ispred odijela, pa da im bar malo olakšaš, pružiš neku dozu empatije, nastojiš odraditi sve profesionalno, a opet si svjestan kako im ne možeš pružiti dovoljno, ne možeš im se u potpunosti posvetiti, moraš paziti koliko si dugo u sobi, na opremu i sve – dodala je.

Sestra Ružica je dosad „obrisala“ oko sedam tisuća pacijenata od početka pandemije, na našem području. Dnevno su znali imati i stotinu uzoraka na koronavirus. Nakon punkta, vratila bi se na odjele na kojima su se ljudi ponekad doslovno borili za život svakim udahom.

PAZITI NA SVAKI DETALJ
Druga sestra koja nam je ispričala svoje viđenje cijele situacije je Anita Šuvak. Anita se COVID odjelu priključila krajem mjeseca ožujka prošle godine, kada je prebačena sa kirurgije. Radi i na trijaži na ulazu u bolnicu.

– Pacijenata je bilo jako puno. Morali smo im pristupiti izuzetno oprezno, objasniti im da oni nisu građani trećeg reda, kako su se isprva osjećali zbog ponašanja okoline. Mi smo bili ti koji smo ih morali uvjeriti da će dobiti svu potrebnu medicinsku skrb, na kraju krajeva, danas su to oni, a sutra mogu biti ja ili bilo tko drugi tko se razbolio – započela je Anita.
Svaki medicinski djelatnik u proteklih godinu dana morao je razmišljati kako najbolje pomoći pacijentu, kaže, ali i misliti na to kako da se sam ne zarazi, budući da je svaka osoba na odjelima neophodna.

– Morali smo gledati i koliko smo vremena s pacijentima u istom prostoru, to više nije moglo biti sat, dva u komadu, već kraći period, uvijek misliš, ako se ja zarazim, tko će im pomoći? – govori Anita koja kaže kako su uz svu pozitivnu energiju koju su se trudile prenijeti na pacijente kako bi im olakšali u svakom pogledu, naišle na trenutak u kojem nije bilo druge mogućnosti nego isplakati se, doći k sebi.
Pacijenti to ne vide – kako, u samoći sakupljaju još pokoji atom snage, prije negoli se vrate uz njegovu postelju.

– S ljudima moraš biti iskren i pozitivan. I kod pacijenata koji nam dolaze s težom slikom, kako bi se oni oporavili, važno je da i sami vjerujemo da će biti tako. Vrijeme pandemije koje je do sada prošlo bilo je izuzetno teško i na nas je ostavilo doživotne posljedice. Osobno sam 27 godina provela kao kirurška sestra, ali ovo je nešto s čime se do sada nisam susrela. A govorim o situaciji da mi nisu nepoznate operacije, karcinomi. I danas je sve puno pitanja – dolaze razni sojevi, ne znamo protiv čega se borimo, strah te nepoznatog. Mislim da nam je dalje najgore to što, unatoč svim mjerama koje poduzmeš, strahuješ i hoćeš li virus odnijeti kući svojima, njih ugroziti – smatra Anita.

Kaže kako je u ovih godinu dana imala priliku vidjeti tko su joj pravi prijatelji. Bilo je onih koji su je, kaže, odbijali jer su znali da radi „na prvoj liniji obrane“, s Covid-19 pacijentima i koji su joj dali do znanja na njeno društvo više nije poželjno. No, u isto vrijeme, oni pravi prijatelji ostali su uz nju, a dobila je i priliku upoznati divne ljude koji su pokazali veličinu svoje stručnosti i srca.
-Cijela ova situacija u kojoj smo se našli zajedno, mi kolege, pomogla nam je da se zbližimo, razumijemo jedne druge – ističe.

JEDINA VEZA S OBITELJI

Pacijenti koji su na Covid odjelima uglavnom su starije životne dobi. Neki od njih nemaju mobitel, tablet. Sestre i liječnici su im jedina veza s obitelji.

– Obitelji starijih pacijenata koji nemaju mobitele dobiju kontakt broj ili zovu centralu pa ih spoje s odjelom. Mi sestre možemo im dati informaciju vezanu za sestrinski dio, a za medicinski dio podatke daje liječnik. Sve što mi možemo je reći je li pacijent jeo, konzumirao tekućinu, kontaktira li. Nakon toga mi našim pacijentima prenosimo informacije, kažemo im kako se njihove obitelji brinu za njih i da ih pozdravljaju. Tada im bude najgore, teže nego u normalnim uvjetima. Bude tu i suza i svega, kako s naše tako i s njihove strane.

Mi se svi nadamo kako će sve dobro proći, kako će biti na kisiku, oporaviti se i otići svojim kućama. Kad odlaze kući, mislim da smo jednako sretni, i oni, što se vraćaju svojima, ali i mi, jer je naš pacijent, s kojim smo sve ove dane sve dijelili, dobro – priznaje Ružica.

No, kako je ova bolest pokazala, ponekad nakon prividnog oporavka uslijedi šok od kojeg se i sami dugo oporavljaju.
Pacijenti su, kaže, svjesni svega što se oko njih događa, svjesni su da teško dišu, da situacija nije dobra. Tu je na osoblju da pacijenta smiri, da mu pruži utjehu i sigurnost. Ponekad je to samo lijepa riječ ili gesta, jer ništa drugo ne mogu učiniti.

– U centralnom izolacijskom prostoru, gdje su inače najteži pacijenti, pacijent normalno diše, ima normalnu saturaciju uz kisik. Polako se oporavlja. Planiraš, za koji dan može kući. No onda, odjednom, krene otežano disati. Pokušaš učiniti sve što možeš, ali ne događa se ništa. Ostaje intubacija jer se stanje naglo pogoršava. Pitaš se što je pošlo po krivu, svi su nalazi bili dobro, on je reagirao dobro, a sad je pitanje hoćeš li ga više ikad vidjeti, ti, čije je oči posljednje vidio – priča Ružica o situacijama koje prolazi i svaki medicinski djelatnik koji radi s Covid-19 pacijentima u ovih godinu dana.

Nepredvidivost bolesti nešto je što je i danas najveća opasnost za oboljele, pa je preventiva jedino što se može učiniti da se izbjegnu ovakve situacije koje ostavljaju trag. Na svima. (www.icv.hr, mr, mlo, foto: M. Rođak)