Čekati u redu za topli kruh, ponekad je fraza, ali češće svakodnevica. Topli kruh je istinska simbolika za obitelj Čočaj iz Orahovice koja je punih s pekarskom proizvodnjom punih 25 godina na ovim prostorima, a oličenje su dobrote, poštenja i nadasve kvalitete kako ljudske tako i svojih proizvoda. Hamzo Čočaj (52) iz rodnog Prizrena na Kosovu u Orahovicu je došao još prije Domovinskog rata nakon završetka vojnog roka kojeg je služio u Velikoj Gorici. Orahovicu je pronašao, u nju se ”zaljubio” i kaže kako mu je ovdje njegov pravi dom.
– Želio sam negdje nastaviti višestoljetnu tradiciju pekarstva u mojoj obitelji. Preko 200 godina obitelj Čočaj se bavi pekarstvom pa sam i sam završio tu školu. Orahovica mi se odmah na prvu svidjela, 1991. godine sam počeo s proizvodnjom u Orahovici u maloj pekarnici koju sam nazvao ”Croatia”, a unazad nekoliko godina sve smo to obiteljski modernizirali i povećali. Odem često u rodni Prizren, ali ne mogu bez Orahovice duže od tjedan dana, ovdje mi prelijepo, svu obitelj sam doveo ovamo, tu su mi tri sina i imam šestero unučadi. Tu je moj dom– započinje priču Hamzo Čočaj koji je 1999. godine proglašen jednim od najboljih obrtnika u Hrvatskoj.
Danas obitelj Čočaj ima 7 pekarnica diljem Slavonije u kojima ukupno radi 20 ljudi.
– Imamo 3 pekarnice u Orahovici, pa u Čačincima, Zdencima, Feričancima i Novoj Gradišci. Od 20 ljudi koji rade, 8 je iz naše obitelji, a 12 je ostalih zaposlenih. U glavnoj pekari u Orahovici rade moja tri sina Ljetmir (30), Valmir (27) i Nehat (25) te njihove supruge Lindita, Abetara i Afredita, po potrebi uskačemo supruga Đylja i ja, a imamo u noćnom radu i jednog dugogodišnjeg zaposlenika Darka Horvatina koji je s nama 15 punih godina. Svi koji rade po ostalim pekara startali su u Orahovici, ovdje im je bila baza. – nastavlja Hamzo te dodaje kako se svi proizvodi rade prema tradicionalnoj obiteljskoj recepturi koja definitivno daje vrhunsku kvalitetu. Hamzin burek je poznat po cijeloj Slavoniji, njegove pekare uvijek imaju svježe i tople proizvode, a ono što je najvažnije nikada nisu radili s gubitkom.
– Na sreću to je tako. Od kada smo ovdje sve radimo prema hrvatskim zakonima, redovno isplaćujemo plaće i to odmah prvog u mjesecu. Radnike ne mijenjamo često, stvorimo određeno povjerenje među ljudima, i evo danas izuzev jedne radnice koja je nedavno zamijenila dugogodišnju, nemamo radnika ispod osam godina rada kod nas.– nastavlja Hamzo.
Ono što je uz kvalitetu proizvoda najveće bogatstvo obitelji Čočaj je ta njihova istinski čovječnost, nitko iz obitelji se nikada s nikim nije posvađao, sa svima su dobri i svima rado pomažu, sponzorski redovno pomažu svim udrugama i institucijama.
– Volim reći da su moja kuća i pekara kao Božja kuća. Svi su dobro došli, tu smo da pomognemo našoj zajednici. Naše pekare samo tri dana u godini ne rade, na Božić, Uskrs i Novu godinu, ali i tada imamo kruha i ostalih proizvoda ako nekome nestane. Patim tu 1991. godinu, kada su naši dečki bili gore na Merkuru (postrojba Zbora narodne garde i kasnije 132 brigade bili su smješteni u današnjem Centru za edukaciju nap.a) uvijek sam im nosio kruha koliko god je trebalo bez ikakve naknade, a neprocjenjiva je bila njihova zahvalnost i sreća. Uvijek smo otvoreni, čak i kad ne radimo, u smrtnim slučajevima naših sugrađana rado se dignemo i ispečemo gužvaru ili pečenku. Nije ništa teško, sve je to za naše ljude, pa mi zaradimo u Orahovici i na kraju te iste novce potrošimo u ovome gradu. – zaključuje Hamzo Čočaj čiji su i hrvatski radnici ”pokupili” njihove nevjerojatnu susretljivost i ljubav prema poslu.
Jedan od dugogodišnjih radnika kod obitelji Čočaj, Mario Hajba dodao je kako je raditi s ovom obitelji zapravo privilegija jer pošteno dobiješ ono što zaslužiš,a k tome radiš s opušteno, bez ikakvog stresa. Najljepše je zapravo doći u Hamzinu pekarnicu gdje te uvijek dočekaju i isprate s osmijehom.
– Mi drugačije i ne znamo raditi nego s osmijehom. Braća i ja smo jedna po jedan dolazili u Hrvatsku kako smo završavali školu, pa smo doveli i supruge, djeca su nam u školi i vrtiću i nikada ne bi mijenjali Orahovicu ni zašto. – zaključuje jedan od Hamzinih sinova Ljetmir.
(www.icv.hr, vg, Foto:Vladimir Grgurić)
no images were found